Algoritamske kapije

18.12.2018. / 14:20
Autor
Share
algorithm mashine
Algoritamska mašina
algorithm mashine

„Silikonska dolina ne razumijeva istinu kao potragu ili iskušenje već inžinjerski izazov.“

F. Foer

Algoritamska mašina

Tehnološka utopija zasnovana na konstantnoj interakciji podataka i algoritamskih mašina, do te mjere je izmijenila naše živote, pomjerila granice privatnog i javnog, istinitog i lažnog, da dinamizam digitalnog postojanja, gotovo da ne ostavlja prostora za razumijevanje evidentne toksičnosti okruženja kojeg smo uveliko prihvatili, premda znamo da je u njemu jedino manipulacija stalna. Manipuliranje javnim mnijenjem putem društvenih mreža posredstvom softvera koji imitiraju ljudsko ponašanje (botnet mreže, lažni profili, automatski trolovi, mreže uticaja) oslonjeno je na neprozirnost algoritamske mašine. Zastrašujuća sposobnost novomedijskog kreiranja društvenog konsenzusa mrežne javnosti, ne samo da se utemeljuje na kibernetičkom modelu crne kutije u koju je smješteno programirano, umreženo društvo, već je ovaj „napad“ na javnu sferu, paradoksalno, moguće okarakterizirati „napadom“ na samu slobodu govora. Iako se čini da nikada kao danas nismo bili slobodniji, od toga da iznosimo svoja mišljenja i distribuiramo svoj govor u decentrirano mrežno okruženje, smisleno sudjelovanje u razgovoru postalo je irelevantnom kategorijom, bitna je cirkulacija. Kapaciteti računalnih algoritama da se online nadziranjem miješaju (posmatraju, analiziraju i identifikuju) u živote korisnika stvaraju pretpostavke nove biopolitičke moći kategorizacijom svakodnevnih aktivnosti digitalnih života koji otkrivaju sklonosti i navike na osnovu kojih se čini kako je moguće „otključati“ nutarnju šifru kolektivne psihe te potom njome mašinski upravljati. Stoga ne treba čuditi da temeljni nalog današnjeg tzv. podatkovnog društva (datafied society) jeste sadržan u očekivanju da jedino što ne smije (pre)stati jeste „curenje“ podataka kako bi platforme lažnih proroka disrupcije nastavile rasti.

Algoritamska kapija

Reduciranjem svijeta na podatke, algoritamske kapije, ne samo da su naglavačke izvrnule novinarsku ekonomiju, već su se vrijednosti tehnoloških giganata nametnule kao vrijednosti (nove) javne sfere. Ono što je nekada činilo ključnu snagu demokratije, posvećenost slobodi govora i slobodnoj razmjeni ideja, danas je njeno mjesto spoticanja, njezina najranjivija pozicija ako uzmemo u obzir proflireraciju lažnih vijesti (demokratizaciju propagande) i dezinformiranost u vrtlogu buke glasova: svi govore, niko nikoga ne sluša, te još i gore, oni koji slušaju i čuju zapravo su algoritamski politički botovi koji pojačavaju spektre dezinformacija do trenutka kada ih svojim preuzimanjem dodatno ne afirmiršu mainstream mediji. Temelji zapadne demokracije rastrgani su onoga trenutka kada je izgubljeno povjerenje u snagu i značaj javnog govora, a upravo indiferentnost prema istini zarad trgovine „eksplozijom“ informacija u, kako je naziva Frank Pasquale „automatizovanoj javnoj sferi“, tako ujedno predstavlja i sukus javnog poraza. Algoritamske mašine u rukama korporativnih tehno-giganata u stanju su sve izravnije upravljati, proizvoditi i pretpostaviti naše informacijske potrebe, drugim riječima, manipulirati našom komunikacijskom situacijom. Kako u takvim okolnostima uopće govoriti o vrijednosti informacije? Kako zanemariti tehnološki i podatkovni fetiš kao društvenu činjenicu, a pri tome nastaviti vjerovati u dobrohotne nakane njihovih mesija koji ponavljaju mantre o kreativnoj ekonomiji?

Algoritamska amplifikacija

Jedini rast koji su donijeli novi mediji je porast manipulacije. Obilje tehnologije umnožava naprednu vrstu učinkovitih mentalnih debila, kako je još poodavno zapazio Denis de Rougemont, istčući kao kontinuirani problem znanstveno-tehničke civilizacije Zapada opće odbijanje da se prije svake industrijske i trgovinske primjene kakvoga izuma uoče njegove posljedice, koje se odveć lako nazivaju „revolucionarnima“. Algoritamska amplifikacija proizvodnje i distribucije govora otišla je već toliko daleko da se sve učestalije mogu čuti pitanja poput: da li botovi (inteligentni softverski agenti) kao dominantno nova snaga javnog diskursa imaju pravo na slobodu govora, treba li štititi privatnost lažnih profila, na koncu, kako upravljati (regulirati?) privatne, deregulirane društvene platforme koje obuhvataju virtualnu javnu sferu od dvije milijarde mrežnih građana. Raspad tradicionalnog informacijskog ekosistema vjerojatno je stoga najbolje predstaviti metaforom crne kutije u kojoj je smješteno „algoritamsko oko“ koje ima gotovo univerzalan pristup velikim podacima koji se o nama neprestano prikupljaju. Klasična teorija čuvara kapije (gatekeeping theory), koja je proteklih pedesetak godina nudila dostatan okvir za analizu selekcije i kontrole javnih informacija, neadekvatna je u kontekstu digitalne kulture, decentralizirane proizvodnje, organizacije i distribucije (dez)informacija. Novi kulturni pejsaž ili digitalno stanje, kako opisuje Felix Stalder, obilježavaju tri forme preko kojih operira kulturna praksa današnjice:

a. referencijalnost u proizvodnji značenja i konstituiranju sopstva (upotreba postojećih kulturalnih resursa za vlastitu produkciju, njihovo rearanžiranje odnosno remiksovanje, pomijeranjem i semantičkim otvaranjem referentnosti);

b. zajedništvo u stabiliziranju značenja kroz zajednički dijeljen referentni okvir (pri čemu dinamika Mreže rekonfigurira pojmove autonomije i prisile) i

c. algoritmičnost odnosno automatiziranost pri procesu odlučivanja koja proističe na osnovu ekstrakcije informacija iz obilja podataka koje proizvode mašine.

Ova treća karakteristika, u potpunosti mijenja način na koji se susrećemo sa informacijama direktno mijenajući naše čitanje i navike. Upravo ta promijena i izaziva pitanja da li, i u kojoj uopće mjeri, možemo i dalje govoriti o relevantnosti klasičnog poimanja novinarstva.

 

Algoritmi i korisnici

Dominantan oblik proizvodnje informacija danas obilježava odnos između korisnika i algoritama, budući da decentralizirani mehanizmi odabira informacija i oblikovanja javnog interesa (konstrukcije društvene realnosti) bivaju obuhvaćeni platformama kao centralnim autoritetom. Koegzistencija kompleksnih mrežnih odnosa informacijskih kanala i tokova stoga najprije upućuje na razumijevanje novomedijske ekologije koja pojedince pretvara u one koji objavljuju i rekontekstualiziraju informacije za svoju publiku čime destabiliziraju pozicije tradicionalnih čuvara kapije, baš kao što, sa druge strane, čuvare kapije jednako predstavljaju i algoritmi koji odabiru informacije i diseminiraju ih. Ono što se obično previđa jeste da su algoritmi, baš kao i individue, uklopljeni u specifične (društvene) sisteme odnosno podvrgnuti specifičnim silama organizacija koje njima upravljaju. Oslanjanje na platformske mehanizme čuvanja kapija pretpostavlja da se na osnovu mnoštva interakcija među pojedincima na mikronivou „proizvodi“ odabir istaknutih tema. U tom svjetlu, pozicija mrežnih građana (netizens) da odabiru i objavljuju informacije postaje irelevantna osim u slučaju da taj sadržaj nije iznova odabran i objavljen od strane drugih. Konstrukcija društvene realnosti stoga opstoji na pravilima igre koje uspostavljaju platforme kao mrežni čvorovi uspostave i optimiziranja tzv. algoritamske javnosti. Odgovornost za masovno dezinformiranje javnosti, očigledno, neće preuzeti sile globalnog tržišta na čijem se oltaru žrtvuje demokracija: manjak informiranosti, višak oglašavanja.

Algoritamsko oblikovanje komunikacija

Algoritamsko redefiniranje onoga što i kako mislimo, odnosno znamo, stoga traži kontekstualizaciju primjene algoritama. Drugim riječima istraživanja softvera u društvenom polju nisu samo neophodna da bi se razumjela uloga algoritma, već izravno artikulirala pitanja, u vezi monetiziranjem komunikacije odnosno suvremenim strategijama medijske moći. Algoritamsko oblikovanje komunikacijskih procesa i mišljenja odvija se pod krinkom društvenog dobra (iako računala i njihove mreže nisu demokratizirana već centralizirana uslugama u oblaku) te bismo mogli zaključiti kako nedostatak kritičke javne svijesti potpomaže, kako zapaža Geert Lovink, pristajanje na „lažnu utjehu“ crnih kutija koje tek ukoliko bi se otvorile mogle doprinijeti smanjenju „algoritamske averzije“ koja se javlja usljed netransparentnost njihove (zlo)upotrebe. Algoritme je, dakle, potrebno nazvati pravim imenom, „oružjem matematičke destrukcije“, kako je to i uradila Cathy O'Neil čija knjiga iznosi detaljne opise diskriminacije i društvenog inžinjeringa koji podrivaju jednakost i urušavaju demokratiju. Ako ne znamo kako algoritmi odlučuju, možemo li im vjerovati? Algoritmi izravno primaju oblik prema karakteristikama onih koji ih pišu (kodiraju). Ovisno o podacima koji se koriste za „treniranje“ modela mašinskog učenja softveri odražavaju vrijednosti i predrasude svojih tvoraca (programera), drugim riječima, rafinirani statistički algoritmi (korporacija i vlada) potencijalno nose diskriminatorne kategorije i klasifikacijske pristranosti koje odgovaraju potrebama njihovih vlasnika. Nadalje, ko programira i kontrolira botove? Ako troškovi upravljanja lažnim online identitetima neprestano padaju, a napredak mašinskog učenja obećava još šire mogućnosti manipuliranja javnosti, bot ekonomija (chatbotovi odnosno softveri koji koriste umjetnu inteligenciju kako bi stimulirali konverzaciju) će i dalje diktirati tempo degradacije povjerenja u javni diskurs na internetskoj mreži. Naime, djelatna operativnost softvera još uvijek najčešće odvija pod velom pretpostavki i uvjerenja o tehnološkoj neutralnosti, svijest o tehno-kapitalističkoj proizvodnji moći (kao i internetskim gigantima kao „silama napretka“ čiji su ogromni profiti, kako piše Robert McChesney, rezultat monopolskih povlastica, mrežnog učinka, komercijalizma, eksploatiranog radništva i mnoštva vladinih politika i subvencija), nerjetko ostaje zapretena u uvjerenja kako će digitalna revolucija riješiti krizu demokracije premda ona ne može biti riješena bez neposrednog suočavanja sa (komunikacijskim) kapitalizmom. Etos Silikonske doline stoji u uvjerenju da naši životi mogu biti programirani kako bi bili učinkovitiji te se, kako to potcrtava Franklin Foer, dizajniranjem arhitekture kojom nas se oslobađa i tereta izbora, u konačnici, dovršava i upravljanje procesima odlučivanja. Nelagoda koju danas osjećamo možda upravo i prositiče iz vlastite nemoći da se odupremo „zovu“ čahure u kojoj će se potvrđivati naši ustaljeni interesi, a time nažalost, obistiniti i upozorenja prema kojima će oslanjanje na računala, kao medijatore razumijevanja sebe i svijeta oko nas, na koncu i samu ljudsku inteligenciju učini umjetnom.

Ako želite saznati više:

Datafied society: https://www.oapen.org/download?type=document&docid=624771

Automatizovana javna sfera: https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=3067552

Felix Stalder (digitalno stanje, tri oblika): http://felix.openflows.com/blog/2/video/files/brand_eins_Interview_website.pdf

"Algoritamske averzije": https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2466040

"Oružje matematičke destrukcije": https://we.riseup.net/assets/.../Weapons+of+Math+Destruction+Cathy+O%27Neil.pdf

Robert McChesney: https://monoskop.org/File:McChesney_Robert_W_Digitalna_iskljucenost_kako_kapitalizam_okrece_internet_protiv_demokracije.pdf

Franklin Foer: https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2018/07/the-death-of-the-public-square/564506/

Ocijenite kvalitet članka