Društvo profesionalnih novinara (SPJ), koje je objavilo Etički kodeks kojeg se novinari pridržavaju, ne daje nikakve posebne smjernice za izvještavanje u virtualnoj stvarnosti. "To je teško jer smo unutar SPJ -a otporni na stvaranje različitih standarda za različite medije", kaže Andrew Seaman, predsjednik etičkog odbora u SPJ -u. "Standardi koje primjenjujete na tiskane medije, online i različita emitiranja trebali bi biti isti bez obzira na medij."
S druge strane imamo dileme s kojima se do sada novinari/ke nisu susretali.
XR, VR, AR, MR su tehnologije koje imaju veliki potencijal, poznate su po obogaćenom iskustvu koje spaja virtualni i stvarni svijet. Ponekad je lako pomiješati jer sve je to na pola dio stvarnog svijeta, postoje neke značajne razlike.
Važno je napomenuti da te nove tehnologije dolaze s različitih mjesta i nastoje raditi različite stvari, ali mogu koristiti neke slične tehnologije i sličan pristupa, pa je razumljivo zašto su etičke dileme, koje navodimo u ovom tekstu, slične.
Postoji li odgovornost novinara/ki za percepciju publike
Prema Jennifer Talarico, psihologinji s fakulteta Lafayette koja proučava mnoge nedostatke našeg sjećanja, potencijalni rizik svodi se na nešto što se naziva pogreška u praćenju izvora.
Talarico tvrdi da je izvorno sjećanje naš način da se prisjetimo kako smo to saznali. "Ovo može biti vrlo općenito - jesam li ovo pročitao, je li mi to nešto reklo?" kaže Talarico. “Jesam li uzela vitamin ili sam samo razmišljala o tome? Je li se to doista dogodilo ili je to bio samo san? ”
Praćenje izvora je naša sposobnost da se sjetimo jesmo li doživjeli iskustvo ili smo ga prilagodili kao svoje iskustvo iz priče koju nam je netko ispričao.
"Moglo bi se zamisliti da, što je narativni kontekst sličniji iskustvenom kontekstu, veća je vjerojatnost da će netko napraviti grešku u praćenju izvora", kaže Talarico.
Što je tu odgovornost novinara/ke ako ne znamo kako će publika percipirati priču kreiranu u virtualnoj realnosti?
Kad bi se priča ispričala kroz novinarski objektiv, kreatori sadržaja mogu razmotriti ova dva pitanja kako bi odvagnuli postoji li mogućnost ozljeđivanja publike stvaranjem ove priče:
- Odgajaju li ovakva iskustva gledatelje na način na koji drugi mediji to ne mogu?
Ako je odgovor na ovo pitanje negativan, razmislite o sljedećem:
- Je li stvaranje ovog iskustva napravljeno samo radi pokazivanja tehnologije?
Ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, onda za ovu priču vjerojatno nije potrebno koristiti VR u prvom planu.
Kao i kod dron novinarstva o kojem smo pisali ranije, opravdanost dizanja drona, korištenja tehnologije i raspoloživih resursa mora postojati i biti objektivno opravdana. Na kreatorima priče je odgovornost da to i opravdaju.
Stvarati nova etička načela ili virtualnu realnost uklopiti u stara
Možda postoji opravdanost za odbijanje prilagođavanja etičkih načela svakoj novoj tehnologiji u novinarstvu. Problem nastaje kada imamo preveliki broj otvorenih pitanja koja uveliko utječu na posao svih kreatora priče, pri tom ne mislimo samo na novinara/ku, nego i na urednike/ce, snimatelje/ice, fotografe/kinje, montažere/ke...
Tehnologija usmjeravana velikim brojem ljudi utječe na živote publike, pa su i zahtjevi za prilagođenim etičkim načelima opravdana.
Neka od pitanja koja mogu pomoći u donošenju odluka kada se priča kreira u virtualnoj realnosti su:
- Kako se primjenjuju načela poštenog i točnog izvještavanja kada postavka kamere ne prikazuje samo događaj, već iskorištava ljudsku percepciju kako bi publiku postavila izravno u scenu?
- Kako se izbor za uređivanje pojačava u takvim kontekstima?
- Kako snimiti 360 stupnjeva, a da novinara i njegovu ili njenu opremu ne snimite u tom istom kadru i jesu li napori da ih se ukloni pošteni?
- Kako doživljavanje priče u virtualnoj stvarnosti utječe na to kako se gledatelji sjećaju priče i reagiraju na nju?
Da bi se novinarima/kama olakšalo donošenje teških etičkih odluka definirane su tri strategije koje će pomoći u pouzdanom kreiranju temelja priče:
1. Postavite cilj priči koju ćete ispričati.
Uspostavljanjem cilja prije nego što se priča kreira, novinari/ke mogu izbjeći upadanje u zamku stvaranja priča o VR -u samo radi korištenja tehnologije.
Nakon što se cilj postavi, etičke izazove koji se mogu pojaviti u fazi produkcije ili postprodukcije priče, lakše je ukloniti.
2. Novinar/ka bi trebao/la predstaviti svoje uredničke mogućnosti i nikada ne bi trebao/la pretpostaviti točnost.
Kako bi zadobili povjerenje javnosti, novinari/ke mogu imati koristi od objašnjenja kako je određena priča producirana i koja ograničenja postoje u toj priči.
Često spominjani primjer ovakve prakse je suradnja između The Washington Posta i Empathetic Media koji su koristili virtualnu stvarnost kako bi se stvorila fatalna svađa između Freddieja Graya i policije u Baltimoru.
Osim priče u virtualnoj realnosti, Empathetic Media je objavio i dopunu priče kako bi objasnili da se priča u VR-u temelji na sadržaju: koji su stvorili korisnici na mjestu zločina, svjedočenje očevidaca i sudski dokumenti. Ovo se načelo najviše primjenjuje na priče koje koriste 3-D skeniranje i / ili računalnu grafiku.
Novinari/ke mogu imati koristi od jasnog označavanja kada se slike mijenjaju ili poboljšavaju putem CGI –a (Computer-generated imagery) i kako ove prilagodbe podupiru načela točnosti i govorenja istine.
Ova praksa sve više doprinosi i tvrdnji da je u novinarstvu transparentnost nova objektivnost.
3. Pojačani realizam povećava šanse za izazivanje posttraumatskog stresa i štete.
U bliskoj budućnosti moglo bi postati uobičajeno da s virtualnim svijetom imamo isti odnos koji trenutno imamo sa svojim mobilnim uređajem.
Međutim, u VR-u su rizici nanošenja štete pojedincu veći jer sudionici imaju mogućnost personalizacije vlastitog iskustva kroz pokrete i dodire. Samo zato što novinari/ke imaju mogućnost proizvesti ovakva iskustva, ne znači da trebaju riskirati potencijalnu štetu.
Druge vrste etičkih pitanja
Stephen Ward novinarsku je etiku definirao kao „odgovorno korištenje slobode objavljivanja; proučavanje i primjena normi trebale bi se voditi odgovornim, javnim novinarstvom.” Etička razmatranja, osobito fotoreportera, često su se koncentrirala na upotrebu nasilnih, okrutnih i pornografskih materijala.
Međutim, postoje i druge vrste etičkih pitanja, poput pitanja autentičnosti, istinitosti, provjere i privatnosti. To su također opravdane brige u novinarstvu.
