VR/360 video: Nove dimenzije priča uz interakcije i novinara/ki i publike

03.09.2021. / 08:08

"U budućnosti ćeš ti biti lik. Priča će se događati tebi." Ovako je Chris Milk, fotograf i immersive artist komentirao primjenu tehnologije u novinarstvu. U proširenoj realnosti publika više nije pasivni svjedok. 

Različiti oblici i mogućnosti proširene relnosti donijele su medijima potpuno nove načine prezentiranja informacija, istraživačkih priča, važnih društvenih pitanja.

Jedna od tih priča je nasilje u intimnim vezama među parovima u Indiji. To je učestala pojava i veliki tabu u indijskom društvu.

Kako video 360° u novinarstvu ruši tabue i stigmu

"Je li ovo ljubav? (Kya Yahi Pyar Hai)” je priča o Anuji i Manoju, nevjenčanom paru u ranim dvadesetima koji žive u Mumbaiju u Indiji. Cilj ovog videa bio je stvoriti svijest kod indijske mladeži o ovoj vrsti nasilja - ekstremnoj posesivnosti, ekonomskoj kontroli ili seksualnom nasilju. Film je snimljen u 2D -u, s prostornim zvukom, traje 6:58 minuta na hindskom jeziku.

U tekstu o kreiranju ove priče, Catarina Gomes VR360 impact strateškinja i producentica, kaže: “Kad smo ideju prvi put predstavili, shvatili smo da unatoč buci oko VR/360 videa, još uvijek nema potpunog razumijevanja što produkcija takvog iskustva uključuje i po čemu se razlikuje od proizvodnje linearnog filma. Unatoč početnom stanju uzbuđenja, ubrzo smo saznali da NVO mora postići kvantitativni učinak; drugim riječima, organizacija Love Matters India morala se zalagati za broj pregleda. A to bi lako moglo postati problem iz nekoliko razloga.”

Trendovi u medijskoj industriji ne znače uvijek pozitivne pomake na tržištu jer nije sigurno hoće li publika, koja doprinosi cijeni oglasa u medijima, moći i znati konzumirati sadržaj. 

Kada je u pitanju proširena realnost, gledatelji/ce u Indiji (kao i mnogim drugim zemljama svijeta) nisu bili upoznati s tehnologijom VR -a i mogli bi se uplašiti ili čak ne shvaćati što trebaju učiniti. Inovativnost, koja može biti korisna u promoviranju priča i ljudskih prava, može imati i negativan učinak ako publika ne zna što učiniti.

Još jedna pretpostavka koja je utjecala na planiranje ove priče je pristup tehnologiji. “Ako mislimo da je u zapadnom svijetu postotak ljudi koji kod kuće ima VR slušalice nizak, zamislite postotak u regiji s niskim prodorom interneta i tehnologije.” kazala je Gomes.

Prema podacima Internet Live Stats iz 2016. godine penetracija interneta u Indiji i dalje je bila niska, čak 34,8 posto. Ove brojke su predstavljale izazov za doseg priče koji je bio ključan element.

Gomes je tada rekla: “Izgledi nam nisu išli u prilog. Naš veliki izazov bio je pronaći našu publiku i prenijeti im VR/360 iskustvo. Ključ je bio u offline distribuciji.”

Istodobno je pokrenuta kampanja u dva najveća indijska grada, New Delhiju i Mumbaiju. Prema riječima producentice Gomes kad su završili kampanju, više od 5000 ljudi gledalo je 360 videozapis na javnim instalacijama tijekom 10 dana, koristeći samo šest slušalica, koliko su imali na raspolaganju.

Video 360° nije samo lokacija

Rani primjeri upotrebe proširene stvarnosti u novinarstvu često na prvom mjestu ističu lokaciju i informacije koje su za nju vezane. Jedan takav primjer kreirao je Vidi vaka da bi pokazao stanje u kojem se nalaze hale tvornice Kuprum.

Međutim, priče kreirane uz pomoć video 360° tehnologije ne moraju uvijek biti vezane prvenstveno za lokaciju. Kako pokazuje primjer koji je realiziran u Indiji, osjećaji i ljudska prava mogu biti izuzetno intenzivno predstavljeni i dočarani. 

U ovakvim pričama lokacija za koju su akteri priče vezani je sporedna informacija bez koje bi priča i dalje imala smisao.

O ovome je govorila i Clàudia Prat, viša producentica u magazinu TIME: “Ako pogledamo prvi val novinarskih produkcija od 360/VR u 2015. godini, većina novinara i producenata imala je istu ideju: unesite kameru na mjesta koja su bila teško dostupna. Konkretno, postojao je trend uvođenja kamera od 360/VR u zatvore ili izbjegličke kampove. Ovi rani radovi imali su nevjerojatnu sposobnost da ispitaju potencijal medija.”

Dvije godine kasnije, New York Times Daily 360 donosi prilog o zatvoru u kojem je vidljiva razlika u pričanju priča.

Video 360° pripovijeda humaniziranu priču o utjecaju zatvora na obitelji i na djecu zatvorenika.

Kako video 360° postaje virtualna realnost

Svi videozapisi virtualne realnosti snimljeni su tako da omogućuju da publika vidi 360 stupnjeva oko sebe. Budući da su za gledanje virtualne realnosti potrebne slušalice ili uređaj, što kod videa 360° nije slučaj, video 360° ne može se uvijek kategorizirati kao VR. Video 360° nije interaktivni format i može se vidjeti u 2D ili 3D.

Isti format koji gledateljima/icama, uz pomoć slušalica za virtualnu realnost, daje iluziju „biti tamo“ postaje virtualna realnost.

Korištenjem VR slušalica korisnik postaje potpuno uronjen u digitalno okruženje:

  • ima mobilnost u digitalnom svijetu,
  • ima mogućnost hoda, trčanja, podizanja objekata, 
  • Ima mogućnost interakcije s okolinom.

Dok virtualna realnost vodi korisnike u digitalni svijet, video zapisi od 360° su radnja uživo koja snima stvarnost onako kako se u tom trenutku vidi. Video zapisi od 360° snimaju se posebnim kamerama od 360 stupnjeva, ali se mogu gledati na bilo kojem uređaju uključujući aplikacije, pametne telefone, računala i drugo. 

Video 360° isključivo je u rukama snimatelja. Gledatelji/ice ne mogu utjecati na to gdje videozapis vodi korisnika, iako mogu gledati oko sebe tijekom videa, ali samo iz perspektive snimatelja. 

Zbunjujuće je da danas za kreiranje priča imamo video 360°, 360°/VR i obični (stari, dobri) video. Svi oni imaju i uvijek će imati svoju primjenu u novinarstvu. Jedina razlika među njima je činjenica da je virtualna realnost medij iskustva. Tu publika ne gleda priču, već je doživljava. 

Zato je za svaki dio priče važno: Možete li ponuditi jedinstvenu točku gledišta? Možete li stvoriti dublje razumijevanje? Hoće li nastati pojačana emocionalna veza s pričom tako što će publika biti tamo?

 

 

 

 

 

 

 

 

Ocijenite kvalitet članka