Fact-checking 101: Šta nas je COVID19 naučio?

16.06.2020. / 08:46

Novi koronavirus i bolest koju uzrokuje COVID-19 službeno se na prostorima zapadnog Balkana pojavio početkom marta ove godine. Unio je nesigurnost, strah i paniku među stanovništvom kako zemalja ovog regiona, tako i zemalja širom svijeta. Dodatno je pokazao (ne)spremnost vlada i nadležnih institucija regionalnih zemalja da brzo i adekvatno poduzmu mjere koje će spriječiti širenja virusa, ali i ublažiti njegove ekonomske posljedice.

Cijeli svijet isključivo je bio okrenut i fokusiran na Covid-19, pokušavajući doći do što vjerodostojnih informacija i djelovati na način da izbjegne zarazu. Vlade su nametale različite mjere zaštite, zatvarale granice, zabranjivale kretanje. A građani i građanke širom svijeta, u potrazi za istinom o ovom novom virusu, gubili su poslove, zatvarali se u svoje domove, tražili masku i rukavice viška po neprihvatljivo visokim cijenama.

Gotovo identična situacija prenijela se i na medije i medijsku regionalnu scenu. Dva mjeseca bili smo preplavljeni samo vijestima o koronavirusu. Na radio-televizijama, te online portalima rijetke su bile vijesti koje se nisu ticale širenja virusa, broja zaraženih, te broja umrlih ili oporavljenih. Konstantno smo bili obasipani prijenosima press konferencija kriznih i drugih štabova vlada, obraćanjima predsjednika država, premijera, ali isto tako i različitim komentarima i predviđanjima medicinskih stručnjaka, kao i onih koji to možda i nisu, matematičkim predviđanjima o tendencijama rasta ili opadanja broja zaraženih, i sl. 

Ukratko, bilo ko ko je želio i htio da stane pred kamere ili iza mikrofona, mogao je da priča o virusu i pandemiji.

Kritičko izvještavanje gotovo da nije postojalo. Osim rijetkih novinara i medijskih kuća koje su pokušavale provjeriti ono što se dešavalo, te ono o čemu su pisali ili prenosili, ostatak njih pisao je i prenosio informacije i vijesti bez pretjeranog razmišljanja o istim. Tako se na hiljade medijskih kuća i online portala pretvorilo u ekskluzivne prenosioce vijesti i informacija. Nije bio bitan ni izvor informacije, ni njegov kredibilitet, a još manje njihova tačnost. Svemu se pristupalo kao provjerenom i pouzdanom, i nastavljalo dijeliti i širiti.

A šta se to sve širilo?

Do milionske publike tako su dolazile informacije izvađene iz konteksta, ili stavljene u pogrešan kontekst, neprovjerene i nekredibilne. Takav pristup doveo je da se regionom masovno šire i brojne teorije zavjere, kojima su kako novinari/ke, tako i građani/ke pristupali sa nedovoljno kritičkog izvještavanje ili razmišljanja, te prihvatali ih zdravo za gotovo. Tako smo imali priliku čuti kako Bill Gates želi sve ljude preko finansiranja proizvodnje vakcina čipovati, i da je baš on osmislio koronavirus kako bi mogao sprovesti svoj plan. Teorija koja dominira medijskih prostorom jeste ona o 5G mreži, koja tvrdi da ta mreža, između ostalog, pogađa ljude koronavirusom.

I bez obzira što su brojne fact-checking organizacije i medijske kuće provjeravale činjenice i pisale o gore navedenom, ovakve teorije zavjere i dalje su prisutne prevashodno na društvenim mrežama i o njima se još uvijek uveliko diskutuje.

Širenje dezinformacija nikada nije bilo veće, i nikada nije ostavilo veće posljedice na način da je pažnju javnosti usmjerilo na, prije svega, nerelevantne i neprovjerene informacije i činjenice. I same regionalne fact-checking organizacije pisale su i diskutovale o rekordnim brojevima dezinformacija i lažnih informacija koje su zaposjele regionalnu medijsku scenu tokom pandemije Covid-19.

Osnovni postulati provjere činjenica, o kojima smo u prethodnim tekstovima pričali, u proteklom su periodu u potpunosti zaboravljeni. Biti klikabilan bilo je mnogo važnije nego biti kredibilan. A dovođenje javnosti u eventualnu zabludu prihvaćeno je kao opravdano u odnosu na okolnosti

Kako gore navedene vrste vijesti, tako i one koje su samo prenosile državnu statistiku ili nasumične informacije javnih institucija, ispred sebe su uvijek imale senzacionalne naslove koji najčešće nisu odražavale sadržaj tekstova. Cilj im je bio doći do što većeg broja čitatelja/ki na činjenično neosnovanim tekstovima. Ako nisu bile stavljene u odgovarajući kontekst, onda su informacije vađene iz konteksta i davale su polovične slike stanja dešavanja oko nas. 

Senzacionalni naslovi stvarali su paniku među građanima/kama čak i onda kada se radilo o vijestima koje su sadržavale tačne i provjerene činjenice. Način na koji bi se trebalo izvještavati, a to je prevashodno odgovorno, sa posebnim akcentom u vanrednim ili stanjima nesreće, odgurnut je u stranu

Problem nisu bili samo senzacionalni naslovi. Brojne radio-televizijske kuće cjelodnevno su emitirale videa kako o coronavirus-u, tako i o mjerama zaštite za građane, koju određena država propisuje. Videa je često pratio dubok i sumoran glas koji je čitao neophodna uputstva, dodavajući nepotrebnu tegobu već dovoljno teškoj situaciji. Niti jedan takav video nije bodrio ili ohrabrivao građane/ke, usmjeravajući svoj sadržaj na tačne i provjerene informacije. 

Ipak, ne treba zaboraviti i one rijetke novinare i medije, koji su u svom ludilu pandemije pokušali istraživati, provjeravati i objektivno izvještavati. Nedostatak neophodnih sredstava za rad javnih institucija, krađe i malverzacije sa javnim sredstavima i drugo, bile su neke od afera koje su potresale države regiona. U pokušajima da o njima izvjeste tačno i objektivno, oni rijetki novinari koji se nisu prepustili samo “prenošenju informacija”, bili su sputavani na različite načine.

Neke regionalne države su pokušale ostvariti primat nad “Covid-19 informacijama”, zabranjujući medijima da o tome izvještavaju, dovodeći do neopravdane cenzure, ugrožavanja slobode medija, te cilja zbog kojeg postoje, a to je istinito, cjelovito i pravovremeno informisanje građana/ki o svim relevantnim dešavanjima. Takve zabrane otišle su korak dalje, što je rezultiralo hapšenjem novinarke jednog regionalnog portala u pokušaju objektivnog izvještavanja, a pod izgovorom širenja panike među javnosti. 

I sasvim je jasno da vanredno stanje zahtjeva vanredne mjere, kako države, tako i svakog njenog pojedinca. Pod te pojednice/ke spadaju i novinari/ke koje rade u okviru vanrednih okolnosti. I jasno je, vremena su stresna i ubrzana, informacije dolaze sa svih strana, i neophodno ih je što brže plasirati kako bi zadržali čitanost i aktuelnost. Samo što mi već znamo da aktuelan ujedno ne znači biti i vjerodostojan, pa u vremenima kao što su ova ipak treba obratiti pažnju na neke stvari.

Ako već samo prenosite službene statistike nadležnih organa, a nemate vremena ih dodatno provjeravati ili kontekstualizirati, suzdržite se od naslova koji mogu čitetelja/ku navesti na pogrešne zaključke, ali i od proizvoljnih komentara i proizvoljnih i nestručnih zaključaka. Ne dodajite nepotrebne epitete i hiperbole, koje će već stresnu i intenzivnu informaciju dodatno naglašavaju. Držite se pomirljivog i smirujućeg tona, koji ohrabruje i ulijeva povjerenje.

Ne ulazite u prenošenja tekstova sumnjivog porijekla ili sumnjivih izvora informacija. Ako već nemate vremena da provjeravate činjenice, držite se onih službenih, koje iznose javne institucije vlasti. Ne dodajite, ali i ne oduzimajte. Budite što objektivniji u novonastalim situacijama.

Neke će priče ipak zahtijevati provjeru činjenica i informacija. Ne bježite od toga, već hrabro slijedite već naučeno i brzo ćete biti u vrhu svih naslovnica. Obećajemo!

I ne zaboravite boriti se za slobodno i objektivno izvještavanje, bez cenzure. Stanite uz kolegu/icu novinara/ku, udružite se i zajednički djelujte do ostvarenja cilja, tačnih činjenica, te slobodnog i objektivnog novinarstva.

Ocijenite kvalitet članka