"Dakle, verovatno moram da pozovem vas da mi objasnite šta sledeći put da radim, ako je bilo uspona i padova?"
Ovo je odgovor čovjeka koji vodi sportski tim jedne države.
Šta mislite, je li ovaj odgovor upućen muškarcu?
Naravno da nije. Jer nije uobičajeno da novinara muškarca koji radi kao sportski novinar netko degradira zbog znanja. Podrazumijeva se da zna.
Pored ovakvog stila komunikacije s javnošću, odgovor je upućen novinarki ženi koja eto nije dovoljno sposobna procijeniti da je katastrofalno loš prvi dio utakmice bio katastrofalno loš.
Patrijarhalni stavovi i još s pozicije moći
Izbor riječi je važan.
Nije važan samo zato šte se obraćate novinarki. Važan je uvijek, posebno u medijima koji kreiraju stavove i mišljenje javnosti.
“Nazvati nekoga ‘zatvorenikom’ ili ‘osuđenikom’ značajno se razlikuje od pozivanja na osobu koja je u zatvoru. Izvještavanje u znak solidarnosti znači obraćanje pozornosti na to:
· kako se ljudi samoidentificiraju,
· važnost etiketa koje koristi vaša priča i
· norme u zajednici koju pokrivate.
Objašnjavanje izbora riječi može biti korisna i važna rubna traka u mnogim pričama o solidarnosti.”, ovako je izbor riječi komentirao Brett Simpson u svom članku “Zatvorenik nije fiksni identitet.”
U medijima nazivati nekoga ljepšim spolom, nježnijim spolom, uputiti komentar s pozicije moći u stilu “šta ti znaš” daleko je od nekulture govora. Zašto? Zato što se u medijima ovako ne predstavljaju muškarci. Ovakav je narativ rezerviran za žene (i manjinske skupine).
U medijskom se prostoru muškarce ne etiketira kao nesposobne jer ne mogu brinuti za dijete staro 15 dana, u medijima nećete naći naslove “Košarkaši su šampionke” jer isto je to, šampion ili šampionka.
Ali zato ćete naći ogromne količine sadržaja koji žene predstavlja uz obilno korištenje diskriminacije, mikroagresije, etiketiranja, omalovažavanja.
Kako raspetljati vrzino kolo patrijarhata, jezika i dominacije u medijima
Izvješća iz mnogih zemalja navode da se novinarkama ne dodjeljuje često pokrivanje "teških vijesti" o temama poput politike, vanjskih poslova, kriminala i ekonomije.
Irene Khan u izvješću “Glavni izazovi za novinarke na lokalnoj razini” navodi da se “u Egiptu novinarke često sprječavaju da pokrivaju 'ozbiljne' vijesti, kao što su političke vijesti, uglavnom im se dodjeljuje pokrivanje zabavnih sadržaja. Slično tome, u Maleziji novinarke moraju stalno biti glasnije da bi dobile zadatak pokrivanja teških vijesti kao što su poslovanje i financije, unatoč tome što imaju specijaliziranu diplomu iz ekonomije. Ovakva diskriminacija postoji i u Nepalu, gdje se ženama često dodjeljuju priče vezane uz djecu, obrazovanje, zdravlje i zabavu. U Nikaragvi, naš partner opisuje iste prepreke s težim temama vijesti koje su uglavnom dodijeljene novinarima.”
Ova praksa jeste diskriminacija, ali gore od toga je što utječe na prilike za napredovanja u karijeri novinarki i žena koje rade u medijskoj industriji bez obzira na zanimanja.
Pokrivanje “teških vijesti” prati mnogo prilika za promociju.
Onda se događa da na svim ključnim pozicijama imamo muškarce, koji opet biraju priče, odobravaju budžete, uređuju tekstove i način prezentacije vijesti, sve to u skladu sa svojim shvaćanjem jezika, roda i položaja.
Isključivanje novinarki iz napredovanja utječe i na raznolikost medijskih sadržaja.
Tako imamo medije u kojima jedan spol zna što su to financije i moć, a drugi spol dobro zna što je kuhača. Javnost čita i ne registrira zašto je patrijarhat u javnom diskursu problem, pa sve je istina. Ništa nisu slagali.
Vrzino kolo ovdje ne završava.
Svaki muškarac s pozicije moći ima pravo novinarki u javnosti reći “tebe ću pitati, šta ti znaš."
Jer zaista, što jedna žena zna o sportu?
Kultura govora koju je oblikovao patrijarhat
Rodna diskriminacija na radnom mjestu i dalje je veliki problem s kojim se suočavaju novinarke u cijelom svijetu.
Vrste diskriminacije na radnom mjestu mogu se potkategorizirati u četiri vrste diskriminacije:
- Podrivanje kompetencija od muških kolega i ostalih muškaraca koji su akteri priče
- Nije dopušteno pokrivati teme o "teškim vijestima"
- Nejednakosti u plaćama
- Razvoj karijere - nema žena na vodećim pozicijama
Potkopavanje kompetentnosti, što muškarci jako često rade, stalan je izazov s kojim se novinarke moraju nositi.
Khan navodi da diskriminacija novinarki nije rezervirana za određena društva, situacije i generacije, “u Pakistanu to ide od toga da muški kolege omalovažavaju novinarke, umanjuju njihov rad ili ideje, ili im govore da nema mjesta za novinarke u tom sektoru. Mnogi muškarci jednostavno ne vjeruju da su žene jednako sposobne kao njihovi muški kolege. Naši partneri u Nigeriji suočavaju se sa sličnim ograničenjima budući da postoji jaka kultura 'kluba dječaka' iz kojeg su novinarke često isključene. U Kostariki postoji slična kultura, gdje naši partneri razmjenjuju iskustva o tome da su ih muški kolege ušutkavali i odbacivali kada su davali doprinos raspravi, nakon čega nitko nije govorio u njihovo ime. Ova vrsta (u nekim slučajevima suptilnog) potkopavanja često se nastavlja nedostatkom kulture govora. Kako naš partner oštro opisuje: ‘Šutnja je također patrijarhalna.’”
Kako izaći iz začaranog kruga?
U već spomenutom izvješću “Glavni izazovi za novinarke na lokalnoj razini” Khan završava preporukama:
- izgradnja mreža povjerenja za novinarke
- pružanje financijske potpore za opremu
- pružanje treninga, posebno za novinarke
- zahtijevati uključivo i rodno transformirajuće izvještavanje
- zahtijevati od redakcija da imaju internu rodnu politiku
- stimulirati i omogućiti ženama napredovanje na rukovodećim pozicijama.
“Mediji imaju moć izazvati i promijeniti postojeća uvjerenja stvaranjem rodno transformativnog sadržaja; sadržaj koji se aktivno bavi rodnim nejednakostima i izaziva rodne stereotipe u društvima.”
