Izvještavanje o djeci – pripovijedanje uz uvažavanje i zaštitu prava djece

06.09.2022. / 08:42
Autor/ica
Share
djeca
djeca

Mediji imaju ogromnu moć nad riječima i slikama koje mogu pomoći ili nanijeti štetu osobama koje su predmet njihovog izvještavanja. Mediji su vrlo često glavni kreatori društvenog mišljenja o određenom problemu, pojavi, pa čak i osobi, ili etničkoj skupni. Perspektiva koja se predstavlja javnosti, često je ujedno i jedini pogled koji mnoge osobe imaju priliku da vide.

Ovo je naročito važno imati na umu kada govorimo o izvještavanju o djeci, kao jednoj od najranjivijih društvenih skupina. Ukoliko naša priča zahtijeva uključivanje izjava djeteta ili djece, ni u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti da je njihova ranjivost u našim rukama, i da mi odlučujemo na koji način ćemo joj pristupiti. 

Smjernice za izvještavanje o djeci

UNICEF je razvio nekoliko smjernica koje imaju za cilj da novinarima/kama i medijima pomognu da izvještavaju o djeci sa dovoljno osjetljivosti i na način koji je primjeren njihovom uzrastu. Te smjernice, između ostalog, uključuju sjedeće:

  1. Dostojanstvo i prava svakoga djeteta moraju se poštivati u svim okolnostima.

  2. Pri intervjuiranju djece i izvještavanju o njima potrebno je posvetiti posebnu pažnju pravu svakoga djeteta na privatnost i povjerljivost, na mogućnost da se čuje njegovo vlastito mišljenje, na sudjelovanje u odlukama koje ga se tiču te na zaštitu od stvarne i moguće patnje i odmazde.

  3. Zaštita najboljih interesa svakoga djeteta prethodi svim drugim obzirima, pa i zagovaranju dječjih pitanja kao i promicanju dječjih prava.

  4. Pri određivanju onoga što je u najboljem interesu djeteta potrebno je, u skladu s djetetovom dobi i zrelosti, dati određenu težinu njegovom pravu na uvažavanje vlastitog mišljenja.

  5. O političkim, društvenim i kulturnim posljedicama svakog novinskog izvješća treba se savjetovati s osobama koje su najbliže djetetovoj situaciji i najbolje je mogu procijeniti.

  6. Nemojte objaviti priču ili sliku koja bi dijete, njegovu braću i sestre ili vršnjake mogla dovesti u opasnost, čak i kada su im imena promijenjena, zamućena ili se uopće ne koriste.

Etničke manjine često su predmet predrasuda, diskriminacije i stigmatizacije. Dužnost medija je da ispitaju i razotkriju osnovne uzroke i posljedice toga, posebno na najmlađe i najugroženije predstavnike tih manjina. Također trebamo nastojati dati priliku djeci koja su bila predmet diskriminacije da kažu društvu kako se osjećaju kao rezultat predrasuda prema njima. Efekti diskriminacije i segregacije djece manjinskog porijekla pokrivaju neke ključne domene života: pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, adekvatnoj pravdi i zaštiti, i nose dugotrajne posljedice za njihov budući razvoj i uključivanje u društvo. Mediji imaju ključnu odgovornost da promovišu poštovanje različitosti i kulturu nekršenja prava djeteta – to bi imalo dugoročni pozitivan učinak na društvo u cjelini, promovišući vrijednosti kao što su mir, pravda, jednakost i prosperitet.

Zaštita dostojanstva djeteta

Bez obzira na to da li radite intervju sa djetetom ili samo trebate izjavu, nikad nemojte zaboraviti da se radi o djeci. Vaš ton, vrsta pitanja koja postavljate, pa čak i vaše držanje mogu imati negativan utjecaj na djecu. Gdje god je moguće, pronađite privatno, tiho mjesto za obavljanje razgovor. Imajte na umu sljedeće:

  • Nemojte ispitivati djecu i izbjegavajte žargon, koristite jezik primjeren uzrastu.

  • Nikad nemojte navoditi djecu da kažu ono što želite čuti (nemojte pitati jeste li čuli, npr. pucanj, pitajte šta ste čuli)

  • Nemojte na licu mjesta osporiti činjenice dječjeg prepričavanja, na način na koji smo obučeni da radimo s odraslima - potvrdite detalje kasnije.

  • Pažljivo donosite odluke o tome koje ćete citate koristiti u svojoj priči, čak i ako je sve dobijeno tokom intervjua koji se snima.

Pored toga, vrlo je važno postavljanje sljedećih pitanja samima sebi:

  • Da li smo sigurni da naš materijal i prisustvo djeteta u njemu neće stvoriti osjećaj srama ili nelagode?

  • Da li je moguće da se takvi osjećaji mogu pojaviti godinama kasnije kada dijete postane odraslo?

  • Jesmo li sigurni da materijal ne vrijeđa dostojanstvo djeteta?

Kako razgovarati s djecom

Svako ko se barem jednom u životu upustio u razgovor sa djetetom, zna koliko je on specifičan i drugačiji od razgovora sa drugim dobnim skupinama. Emocije ogoljene nevinošću, naivnošću, uzburkane istraživanjem i otkrivanjem svijeta oko sebe, vrlo često mogu komunikaciju odvesti u potpuno drugom pravcu. Zato ih je važno prepoznati, poštovati i uvažavati.

Neki od sljedećih savjeta mogu vam pomoći da steknete povjerenje djece sa kojom razgovarate:

  • Pobrinite se da koristite odgovarajući jezik, ali nemojte s djecom razgovarati „s visoka“

  • Nemojte previše generalizirati. Ne postoji jedna ispravan način za intervjuisanje djece. Neki se više otvaraju u grupi, neki se osjećaju bolje u razgovoru jedan na jedan.

  • Ne brinite ako roditelj želi da sjedi s vama za vrijeme intervjua, počnite pitanjem o njihovim hobijima i interesima iako to možda nije važno za priču.

  • Precizna follow-up pitanja kao što su „Dajte mi primjer situacije u kojoj ste se osjećali...“ su obično efektivnija u odnosu na jednostavno „Zašto?“

Kada tražiti dozvolu roditelja za razgovor s djetetom

Iako je u nekim slučajevima zakonski ograničeno fotografisanje ili izvještavanje o djeci, u većini slučajeva riječ je o poštovanju etičkih načela.  Obično je riječ o nekoj od sljedećih situacija:

  • Djeca optužena za zločin – u obzir traba uzeti starost djeteta, da li mu se sudi pred sudom za odrasle, ili maloljetnike; težina navodnog zločina, često su faktori u odlučivanju da li da se identifikuje ili fotografiše dijete optuženo za krivično djelo.

  • Djeca koja su žrtve ili svjedoci zločina – većina medija nastoji da poštuje anonimnost djeteta žrtve zločina ili dijete koje je svjedok zločina, čak i ako je ime otkriveno na sudu. Međutim, ako dijete „izađe u javnost“ u intervjuima, ili roditelj identificira dijete javno, ime se obično koristi.

  • Druge situacije – Ako ne postoji zakonska obaveza, da li je potrebno tražiti dozvolu roditelja? Mnoge novinske kuće ulažu sve napore da dobiju dozvolu roditelja. Međutim, ako se vijest pojavi iznenada (npr. pucnjava u školi) vrlo često nije praktično tražiti dozvolu roditelja za fotografisanje djece koja trče iz škole. Mnogi mediji smatraju da je u tim slučajevima opravdano nastaviti bez dozvole roditelja. Međutim, mnogi traže dozvolu roditelja ako žele da razgovaraju sa djecom.

Ipak, većina preporuka vezanih za izvještavanje o djeci savjetuje da uvijek tražite dozvolu roditelja prije intervjuisanja osnovnoškolske djece. Srednjoškolci spadaju u sivu zonu; jednom kada dijete napuni 13 godina. Oslonite se na svoju procjenu, ali imajte na umu da većina djece nikada nije razgovarala sa novinarima, i mnogi od njih ne shvataju posljedice riječi koje će postati javno dostupne. Za srednjoškolce, generalno pravilo je da vam dozvola roditelja nije obavezna. Međutim, za osjetljive priče, roditelji nekada mogu biti snažni zastupnici za svoju djecu i važan dodatak vama za vrijeme izvještavanja.

Djeca možda jesu mala ljudska bića, ali djeca nisu mali ljudi. Djeca su djeca, i kao takvim im trebamo pristupiti. Djeca imaju svoje roditelje/staratelje koji trebaju da štite njihove interese, ali čak i kada dobijete njihovu dozvolu, i dalje je vaša obaveza i odgovornost da razmotrite moguće posljedice koje dijete može imati nakon objave priče na kojoj radite.

Ocijenite kvalitet članka