Samoubojstva u lokalnim sredinama su dobar materijal za povećavanje posjeta na portalima.
Kada lokalni mediji izvještavaju o samoubojstvima temeljiti su i jako detaljni.
Objavljuje se ime i prezime osobe, fotografija, mjesto stanovanja, ako se radi o maloljetnoj osobi objavljuje se u koju je školu išla, koji sport trenirala i u kojem sportskom klubu.
Nakon detaljne vijesti na portalu, objave na mrežama dijele se uz fraze “emotivno, tragično, da srce pukne” opisima.
Ovo nije apstraktan opis koji ima svrhu bolje dočarati ozbiljnost teme. Ovo je stvarni događaj koji gledam treći put u posljednjih nekoliko mjeseci.
Tko kreirara vijesti u lokalnim medijima?
Nema svaka lokalna sredina obrazovane novinare/ke.
Na sreću ili na žalost, to nije razlog da ta sredina nema lokalni medij.
Osobe koje nemaju osnovno novinarsko i medijsko obrazovanje, ne znaju etičke principe i kodeks za medije kreiraju vijesti i određuju o čemu je važno izvještavati.
Tu počinju mnogi problemi koji su u profesionalnom novinarstvom nedopustivi.
Izvještavanje o samoubojstvu, preporuke i praksa
Da bismo ilustrirali situaciju, navest ćemo priču koja je objavljena na portalu Poynter.
Nedavno su novinari WTVT-a iz Tampe pokazali da se uz vještinu, razmišljanje i malo dodatnog vremena i truda samoubojstvo može obraditi na smislen način.
Reporterka Deborah Bowden prenijela je priču o desetogodišnjem dječaku iz područja Tampa Baya koji je, kako je rekla, poslan u svoju sobu "u kaznu". Kasnije je dječak pronađen mrtav, zadavljen užetom u svom ormaru.
Postaja nije navela ime djeteta ili obitelji, nije dala detalje o tome gdje živi ili gdje je išao u školu.
Ovo je bila glavna priča vijesti u 22:00 u programu postaje FOX.
U procijeni ovog izvještavanja pomogao je stručnjak za samoubojstva, dr. Lannyj Berman, izvršni direktor Američke udruge suicidologa.
Američko udruženje suicidologa kaže: “Mediji mogu igrati snažnu ulogu u obrazovanju javnosti o prevenciji samoubojstva. Priče o samoubojstvu mogu informirati čitatelje i gledatelje o mogućim uzrocima samoubojstva, njegovim znakovima upozorenja, trendovima u stopama samoubojstava i napretku u liječenju. Mediji mogu istaknuti mogućnosti za sprječavanje samoubojstva. Medijske priče o pojedinačnim smrtima uslijed samoubojstva mogu biti vrijedne vijesti i potrebno ih je pokriti, ali također imaju potencijal naškoditi. Pokazalo se da provedba preporuka za medijsko izvještavanje o samoubojstvu smanjuje stope samoubojstava.”
Izvještavanje WTVT-a uglavnom je bilo u skladu s posebnim preporukama Američke udruge za suicidologiju za izvještavanje u vijestima (pdf priručnik).
Ove preporuke navode:
Ograničite opise kako je žrtva to učinila
“Izloženost metodi samoubojstva kroz medijska izvještavanja može potaknuti ranjive pojedince da je oponašaju. Stručnjaci vjeruju da je opasnost još veća ako postoji detaljan opis metode. Istraživanja pokazuju da detaljni opisi i slike mjesta samoubojstva potiču oponašanje.”
Prikazivanje samoubojstva kao herojskog čina može potaknuti identifikaciju sa žrtvom
“Istraživanje sugerira da nenamjerno romantiziranje samoubojstva ili idealiziranje onih koji su si oduzeli život prikazivanjem samoubojstva kao herojskog ili romantičnog čina može potaknuti druge da se identificiraju sa žrtvom.”
Novinari/ke često žrtve opisuju kao dobru djecu koja su bila voljena. Izvještaji koji se fokusiraju na izljeve tuge na Facebooku ili koji uključuju intervjue s čovjekom na ulici, šokirani i iznenađeni drugima koji bi mogli razmišljati o samoubojstvu, daju primjer da bi to mogla biti dobra opcija.
Televizijska portaja WTVT nije učinio ništa od toga. Nije bilo nagađanja o tome zašto je dijete to učinilo.
Predstavljanje samoubojstva kao neobjašnjivog čina inače zdrave osobe ili osobe s velikim uspjehom
Novinari/ke trebaju izbjegavati "predstavljanje samoubojstva kao neobjašnjivog čina inače zdrave osobe ili osobe s velikim uspjehom." Berman tvrdi da je ovo jedna od najvećih pogrešaka u izvješćivanju o samoubojstvima, stav da se to “dogodilo u trenutku”. Obično nije. I obično ih nije lako objasniti izjavama poput, "dobio je lošu ocjenu na testu iz prirodnih znanosti" ili "bio je uznemiren što mora nositi aparatić za zube."
U vijestima televizije WTVT je istaknuto da je stalni razgovor ključ za prevenciju samoubojstava. Suicidolozi se slažu, govoreći: “Preko 90 posto žrtava samoubojica ima značajnu psihijatrijsku bolest u trenutku smrti. Oni su često nedijagnosticirani, neliječeni ili oboje.”
Ne oslanjajte se na rođake ili prijatelje da vam objasne što se dogodilo
Nije rijetkost da u rasvjetljivanju događaja novinari/ke kontaktiraju rodbinu i prijatelje, što je u nekim izvještavanjima dobro i poželjno. Izvještavanje o samoubojstvu nije takav slučaj.
Šok i tuga obitelji, pogotovo kada je smrt djeteta u pitanju, trebalo bi biti upozorenje za osobito visoku razinu empatije.
Na portalu Suicideology se ističe da, “tijekom razdoblja neposredno nakon smrti uslijed samoubojstva, ožalošćeni članovi obitelji ili prijatelji imaju poteškoća u razumijevanju što se dogodilo. Odgovori mogu biti ekstremni, problemi mogu biti minimizirani, a motivi mogu biti komplicirani.” Ovakvi odgovori privlače pažnju javnosti, ali ne pomažu u pravilnom informiranju javnosti.
Izvještavanje WTVT-a nije uključivalo nijedan od takvih intervjua. Članak je uključivao neke informacije od glasnogovornice policije Tampe, koja je potvrdila da policija do sada nije otkrila motivaciju ili čak upozorenje. Dr. Berman ističe da su mu kao gledatelju, komentari glasnogovornice policije bili korisni “jer se nisam morao pitati je li policija sumnjala na nešto drugo osim samoubojstva kao uzrok.”
U ovom se primjeru jasno vidi da je izvještavanje o samoubojstvu nije samo sebi svrha i ne služi za osvježavanje kategorije “crna kronika.” Cilj izvještavanja je osvještavanje i educiranje javnosti što učiniti, kako postupati i kako prevenirati samoubojstva i sve one probleme koji dovode do toga.
Ako se vratimo na priče kojima sam ovaj tekst počela, mogu vam reći da nijedna od tri navedene priče nije kršila preporuke o izvještavanju o samoubojstvima.
Jednostavno preporuke nisu uzeli u obzir.
Divljački (oprostite, ali ovo je najprikladniji izraz) su objavili ime i prezime, fotografiju, mjesto stanovanja, školu koju je osoba pohađala, sportski klub u kojem je trenirala, način na koji se sve dogodilo.
Ako novinari/ke treći put u nekoliko mjeseci pišu o ovakvim događajima, postoji li potreba da prostor u mediju daju stručnjaku koji može objasniti što bi moglo biti uzrok, postoji li u lokalnoj sredini institucija u kojoj možemo potražiti pomoć, postoje li indicije da se radi o kaznenom djelu?
Potreba možda postoji, ali tada bi novinar/ka morala raditi svoj posao etično i profesionalno. A to na pidžama portalima nije opcija.
Odgovornost je na novinarima/kama
Ako se rade ispravno, mediji mogu odigrati važnu ulogu u sprječavanju samoubojstva podizanjem svijesti. Ako se radi na pogrešan način, izvještavanje može pridonijeti nečemu što se zove Wertherov efekt — fenomen povećane stope samoubojstva nakon objavljene smrti uslijed samoubojstva ili pokušaja samoubojstva.
Američka zaklada za prevenciju samoubojstava (AFSP) koristi slogan "Sigurno izvještavanje spašava živote."
Direktorica područja Wisconsina pri AFSP-u Gena Orlando se slaže "Samoubojstvo nije zarazno kao što je prehlada zarazna. Ako već nisam u opasnosti od samoubojstva, netko tko mi govori o samoubojstvu ili me pita jesam li sklona samoubojstvu, neće me natjerati da budem sklona. Ali čitanje o samoubojstvu je drugačije ako ste već u stanju beznađa ili već razmišljate o samoubojstvu.” rekla je Orlando.
