Izvještavanje o traumi: 3 savjeta od novinara/ki za novinare/ke

14.10.2022. / 07:24
Autor/ica
Share
trauma
trauma

Smrt u tragičnim okolnostima, odbijanje liječenja djeteta, neetično izvještavanje o smrti nečijeg djeteta, prijetnje smrću.

Ako otvorimo portale vidimo da su sve ovo traume s kojima se suočavaju ljudi posljednjih nekoliko dana. Koliko ih teško proživljavaju ovisi o okolnostima života i karakteru osobe.

Koliko će intenzivno proći kroz traumu govoreći novinaru/ki o tome uveliko ovisi o novinaru/ki.

Što je izvještavanje o traumi

Nekada je “trauma novinarstvo” značilo izvještavanje o ratu, terorizmu i genocidu.

Zahvaljujući djelomično Dart centru, sada je već poznato da se novinari/ke u svakom ciklusu vijesti susreću s pričama o traumi: poplavna voda otrgne dijete iz ruku roditelja, autobus sportske momčadi prevrne se na putu za turnir, prosvjednici postaju nasilni.

Rachel Dissell, suradnca u Dart centru kaže kako: "Postoje dvije različite vrste priča koje uključuju traumu. Jedna je neposredno nakon traume, nešto što se još uvijek odvija. A druga je kako se ljudi nose s posljedicama traume koju su nekada preživjeli.”

Poduzimanjem određenih koraka kako bi se informirao/la o traumi, novinar/ka može poboljšati svoje pripovijedanje i pažljivo utjecati na preživjele. Novinar/ka mora biti svjestan/na da priča i posao, osjećaji i odnos s traumatiziranom osobom uveliko ovisi samo o njemu/njoj.

Kolika je odgovornost novinara/ke za spječavanje retraumatizacije sugovornika/ce

Terapeutkinja Cora Passanissi opisala je pojam retraumatizacije riječima:

  “Retraumatizacija se događa kada događaj koji slijedi nakon početne traume, pokrene i produbi ranu.

Retraumatiziranje i reviktimiziranje izvora je scenarij koji bi trebalo izbjeći, ako je ikako moguće.

Okidač znači riječi/radnje koje uzrokuju da traumatizirana osoba ponovno iskusi osjećaje bespomoćnosti koje je osjećala u traumi. Okidač nije samo spominjanje traumatičnog događaja (na primjer, čitanje riječi "silovanje" ili "ubojstvo") iako te riječi mogu biti okidači.

Okidač može biti pjesma koju je osoba čula prije nego što je napadnuta ili obrok koji joj je poslužen prije traumatičnog događaja.

Reviktimizacija se događa kada osjećaj bespomoćnosti, nemoći, stigme i srama proizlazi iz interakcija s ljudima nakon traume.”

Novinari/ke mogu izbjeći ponovnu viktimizaciju ljudi osnaživanjem osoba s kojima razgovaraju tijekom cijelog procesa izvještavanja. To počinje prije nego što se intervju i održi.

Jedna od preporuka je svakako ne pitati osobu: “Kako se sada osjećate?” Osoba možda ne zna kako se osjeća, a možda ne želi osvijestiti svoje osjećaje u ovom trenutku.

Savjeti od novinara/ki za novinare/ke

Sve preporuke koje su novinari/ke dali iz iskustva u izvještavanju o traumatskim događajima pratio je uvijek isti komentar: Nadam se da ovi savjeti mogu pomoći drugim novinarima/kama.

Pobrinite se da ispitanici/ce znaju da imaju kontrolu nad situacijom

Jan Winburn u svojoj je priči za Nieman Story Board kazala: “Proučavali smo kako trauma mijenja kemiju mozga i može utjecati na pamćenje. Naučili smo da osoba koja je preživjela tragediju žudi za onim što je izgubljeno: kontrolom. I da novinar/ka može odgovoriti na tu potrebu na male, ali važne načine, pitanjem:

  • Gdje biste željeli biti intervjuirani?

  • Želiš li nekoga s tobom?

  • Možemo li nastaviti ili trebaš odmor?”

Elana Newman je profesorica psihologije na Sveučilištu u Tulsi i direktorica istraživanja Dart centra za novinarstvo i traumu je preporučila: “Recite nekome da može prestati u bilo kojem trenutku. Ne moraju odgovarati na vaša pitanja. To nikada ne biste rekli političaru/ki, ali je korisno reći nekome u ovakvim situacijama da mi možete reći koliko god želite. Pitanja bi mogla biti neugodna, ali ako ne želite odgovoriti na pitanje, ne morate.”

Još jedna moć koju novinar/ka može dati svom sugovorniku/ci jest potaknuti ga da postavlja pitanja.

“Jedna od jednostavnih stvari koje govorim ljudima koje sam intervjuirao o traumi je: 'Hej, i vi meni možete postavljati pitanja.' Ja sam novinar/ka i postavljam vam puno pitanja, ali možete me uvijek zaustaviti”, rekla je Rachel Dissell koja je istraživala slučajeve silovanja dok je radila za The Plain Dealer od 2002. do 2020. godine.

 “Uvijek mi možeš postaviti pitanja poput: Zašto postavljaš to pitanje? Trebam li podijeliti ovaj detalj? Ili mogu nešto podijeliti s tobom?”, kazala je Dissell.

Svrha priče mora proizlaziti iz poštene namjere

Svrha priče ne može biti interes javnosti.

To jeste legitiman razlog, ali svrha zbog koje će netko pred milijun ljudi govoriti o svojoj tragediji mora imati poticaj. Taj poticaj najčešće je pomoć drugim ljudima u sličoj situaciji ili čuvanje uspomene na osobe kojih više nema.

Selene San Felice, novinarka Axiosa iz Tampa Baya na Floridi, 2018. godine bila je za svojim stolom u redakciji The Capital Gazette u Annapolisu (u bivšoj redakciji), Maryland, kada je u redakciju upao napadač.

Pet njezinih kolega je ubijeno iz vatrenog oružja.

Selene je pronašla svrhu u svom iskustvu i preživjele i novinarke: pomoći drugima da traumu umotaju u senzitivnost.

Nakon toga kolegama/icama je preporučila: “Morate vjerovati da postoji neko veće dobro u pričanju priče. Jednom sam čula novinara kako kaže roditeljima žrtve: 'Samo želim da ljudi znaju tko je ona bila. Trebalo bi se znati više od toga kako je umrla.'” Najneizbrisiviji savjet o intervjuiranju onih koji su preživjeli traumu je: ne ostavljajte osobu na mračnom mjestu.

Postavljajte pitanja koja ih lagano odvraćaju od razgovora o traumi:

  • Što vam je dalo snagu?

  • Što vam donosi radost?

  • Što želite da drugi znaju o vašoj voljenoj osobi?

Procijenite osjećaje žrtve u odnosu na uredničke potrebe

Alice Wilder u svom je Manifestu o tehnikama intervjuiranja traumatiziranih osoba navela pitanje “Trebaju li vam zaista detalji traumatskog događaja?” Umjesto pitanja: "Zašto si...?" ili "Zašto nisi...?" pitajte:

  • "Kada se (određeni događaj dogodio)

  • Kakvi su bili vaši osjećaji i misli?"

  • "Možete li reći više o tome što se dogodilo kada...?"

Umjesto "Počni od početka" ili drugih kronoloških pitanja, pitajte:

  • "Gdje biste željeli početi?"

  • "Biste li mi rekli čega se možete sjetiti o svom iskustvu?"

Terapeutkinja Cora Passanisi preporučuje da zastanete prije nego što pitate o detaljima traumatskog događaja: zapitajte se trebaju li vam zaista ti detalji? Čemu oni služe u vašoj priči?

Pitati nekoga što je njihov napadač nosio tijekom napada moglo bi pomoći u odmaotavanju klupka događaja. Ali može prenijeti traumatiziranu osobu natrag na osjetljive senzorne detalje traume.

Postoje opravdani razlozi za traženje detalja. Ali procijenite osjećaje žrtve u odnosu na uredničke potrebe. Budite iskreni prema sebi ako je odgovor da ti detalji služe samo za "dodavanje boje" ili povećanje razine dramatičnosti u priči.

Bez obzira na to o kakvim pričama se radi i kakve traume su u pitanju preporuka svih novinara/ki kolegama i kolegicama je čuvajte svoje zdravlje. Shvatite gdje su vaši limiti i napravite pauzu od svega.

Ocijenite kvalitet članka