“Uvjeren sam više nego ikad da bismo trebali razgovarati o postavljanju stručnjaka za ljudske resurse na rukovodeće pozicije u redakcijama.
Ako ne možemo promijeniti ljude, ako ne možemo učinkovito regrutirati, ako ne možemo učiniti da obrazovanje i učenje postanu dijelom kulture i ako nemamo menadžera i radnu snagu koja bi se mogla stalno mijenjati, trebamo se posvetiti upravljanju ljudskim kapitalom koji je usmjeren ka novinarstvu i izazovima s kojima se novinari/ke danas suočavaju.“
Ovako je još 2014. godine u tekstu za Niemanlab.org pisao Mat DeRienzo, savjetnik za medijsku industriju.
Bilo je to prije pandemije COVID-19, prije ogromnih financijskih pritisaka na medije i prije nego što je eskalirala nesigurnost za posao novinara/ki u cijelom svijetu.
Zašto je novinarstvo jedna od najstresnijih profesija na svijetu
Prema American Psychiatric Foundation, najčešći uzroci stresa, bijesa i tjeskobe na radnom mjestu:
- Visoki zahtjevi na poslu
- Nedovoljno resursa
- Neravnoteža kojom se napor nagrađuje, gdje zaposlenici smatraju da njihovi napori nailaze na nisku naknadu ili slabo priznanje
- Ciljevi vezani za posao smatraju se izuzetno teškim, ali ne i ostvarivim izazovima
Svi ovi razlozi redom su obilježje novinarskog posla već desetljećima bez obzira kakve prilike vladaju u društvu. Ako uobičajenim stresorima dodamo pandemiju COVID-19 koju novinari prate od samog početka, izvještavaju i ažuriraju podatke svokodnevno, svjesni smo da su pritisci još veći.
"Ne bi se trebala dogoditi pandemija da bismo priznali snažan pritisak pod kojim smo uvijek bili, nadopunjeni neizvjesnošću smjena i dugoročnim radom." izjavio je jedan od novinara u anketi koju je nedavno proveo PressGazette.co.uk.
U ranijem tekstu Lejla Huremović je navela da “je od izuzetne važnosti imati urednike/ce sa dobrim menadžerskim sposobnostima, a u ovakvim okolnostima može biti od krucijalne važnosti. Na koji način će se donositi i primjenjivati odluke koje ne bi trebale ugroziti neprekidno medijsko profesionalno izvještavanje, a pri tome voditi računa o zdravlju svojih novinara/ki, postaje prioritetno pitanje svake redakcije.”
Na urednicima je velika odgovornost za točnost i istinitost podataka, za dobro pokrivene sve teme koje ljudi očekuju, za kvalitetno izvještavanje koje je ljudima u izolaciji jedina veza sa svijetom. Mogu li urednici/ce ispoštovati sve što se od njih očekuje, paziti na zdravlje zaposlenih i na kraju brinuti o edukaciji svih zaposlenih u redakciji? Trebaju li?
Uvođenje menadžera/ke za ljudske potencijale bio bi pravi odgovor na ovaj izazov.
Kako menadžeri/ke za ljudske resurse mogu doprinijeti redakcijama
Mediji se svakodnevno mijenjaju pod utjecajem promjene ponašanja njihove publike.
Ta količina promjena i dalje nije dovoljna.
Svakodnevno se redakcije suočavaju s izazovima kao što su lažne vijesti, senzacionalizam, loši pristupi u izvještavanju o marginaliziranim skupinama...
Važno je naglasiti da se ne radi uvijek o lovu na klikove i želji medija da se dodvori publici, ponekad je nedostatak ljudi, znanja i boljeg pristupa temama pravi problem.
Gdje je tu mjesto ljudskim resursima?
Istraživanja britanske izdavačke industrije su pokazala da se veličina radne snage u medijskoj industriji smanjila s 308 500 u 1997. na 225 000 u 2014. Međutim, strukturne promjene i prilagodba ljudskih resursa stvorili su daleko produktivniju radnu snagu. Smanjenje stresa izravno utječe na povećanje produktivnosti.
Zapošljavanje menadžera/ki za ljudske resurse u redakciji neće novinarstvo učiniti manje stresnom profesijom, koja je uz pilote, vatrogasce i pripadnike oružanih snaga jedna od najstresnijih. Ljudski resursi rješavaju pitanja koja se odnose na zaposlene, odgovorni su za osiguravanje dobrobiti zaposlenika i rješavanje svih izazova povezanih s ljudima.
Planirano upravljanje potencijalima zaposlenih uz savjetovanje o razvoju karijere novinara/ki može dovesti do povećanja produktivnosti i boljeg pristupa poslu. Ovaj aspekt posebno je važan kod iskusnih i kvalitetnih novinara/ki koji imaju specifična znanja. Zadržavanje ovakvog kadra nije moguće samo visinom plaće. Dodatno obrazovanje, sloboda u pristupu nekim temama, mogućnosti za napredovanje samo su dio onoga što HR menadžeri mogu unaprijediti u redakciji.
Zapošljavanje milenijalaca koji ulaze u radnu snagu utječe na pozicije i svijest poslodavaca, čak i u medijskoj industriji. Milenijalci zahtijevaju mogućnosti aktivnog doprinosa nekoj zajednici. Danas postoje očekivanja da organizacije djeluju na društveno odgovoran način, a mediji tu nisu iznimka.
Tehnološki razvoj zahtijeva stalnu obuku kako bi se stekle tehničke vještine potrebne za izvršenje posla. Razumijevanje osnovnih metrika, analiza posjećenosti web stranice, klikova i konverzije važne su vještine za one koji su uključeni u bilo koji oblik stvaranja sadržaja za web. Da bi se ovim vještinama ovladalo, potrebna su ulaganja u edukaciju radne snage.
Razvoj i usmjeravanje kulture tolerancije, promoviranje različitosti u redakciji, ali i prema vanjskim javnostima trebali bi biti ciljevi menadžera/ke za ljudske resurse u medijima. Bez raznolikosti u redakcijama neka pitanja se neće pokrenuti. Industriji je potrebno više novinara/ki s invaliditetom, više članova marginaliziranih skupina kako bi se istinski primijenile promjene.
Posao menadžera za ljudske potencijale u medijima nije isključivo intervjuiranje kandidata za posao i ažuriranje tabele s rođendanima zaposlenih. Potrebe redakcija su daleko kompleksnije. Urednici ne mogu i ne stignu pokriti sve potrebe redakcije i zaposlenih, posebno one koje se odnose na edukacije i osobnu dobrobit zaposlenih.
