Kako izvještavati o osobama s invaliditetom sa senzibilitetom, ne senzacionalizmom

18.09.2020. / 08:57

Taksi za invalidne osobe, pristup za invalidne osobe, zakoni za invalidne osobe... Tako bi se mogao sažeti način na koji pojedini mediji izvještavaju o osobama s invaliditetom.

r

Nedostatak senzibiliteta za izvještavanje o ovoj temi podjednak je problem kao i senzacionalizam kada se u medijima govori o osobama s poteškoćama. Aruma, australski servis koji pomaže osobama s poteškoćama, navodi da mediji imaju dugu povijest korištenja stereotipa za prikazivanje osoba s invaliditetom. “Ti stereotipi mogu biti negativni ili pozitivni - ali u svakom slučaju, rijetko su točni. Iako ovih dana u medijima imamo realističnije prikaze osoba s invaliditetom, stereotipi su i dalje previše česti.”

"Postoje dvije krajnosti", kaže Gary Arnold, predsjednik Little People of America za Niemanreports “Jedna krajnost je prikazivanje osoba s invaliditetom kao ljudi koji su bespomoćni i zaslužuju sažaljenje. To pojačava stigmu invaliditeta kao nečega što je loše i što bi trebalo promijeniti. S druge strane, imate pretjerano herojski prikaz invaliditeta, gdje je ta osoba prikazana kao superheroj koji radi svakodnevno ono što osoba koja nema poteškoće radi. "

Umjesto da u medijima vidimo osobe kojima je poteškoća samo jedan dio identiteta, svakodnevno su nam prezentirani “invaliditeti” koje pojedine osobe nose. Jedan od uzroka ovakvog načina izvještavanja je i taj što većina redakcije nemaju novinare koji su posebno educirani i senzibilizirani za teme osoba s poteškoćama.

Kakva zastupljenost u medijima je štetna?

Zajednica osoba s invaliditetom ima uobičajeni izraz: "Ništa o nama, bez nas." Ovo bi trebala biti nit vodilja kad god mediji izvještavaju o nekoj temi vezanoj za ovu populaciju. U tekstu Digitalna pristupačnost: Imamo li svi jednako pravo na informacije spomenuli smo izjavu Mohammeda Salima Patela, novinara na BBC-u koji je slijep “industriji je potrebno više novinara s poteškoćama kako bi se primijenile promjene. Kada izvještavam, pokušavam iskoristiti zvuk koliko god je moguće ili ću pokušati opisati sve što se opisati može. Kada bismo imali više novinara s poteškoćama, posao bi se automatski promijenio, a također bi se promijenio i način razmišljanja kolega." Ovakav pristup donio bi istinske promjene u redakcije.

Smjernice za novinarstvo i pisanje o poteškoćama koji je Centar za prava osoba s poteškoćama kreirao da bi novinarima i ostalim članovima medija pružio priliku da upoznaju načine razgovaranja i izvještavanja koji nije štetan za ovu demografsku skupinu.

U ovim smjernicama se postavlja pitanje zašto se osobe s invaliditetom isključuju ako su one potrošači, glasači i produktivni građani? Jedan od značajnih razloga je zastupljenost u medijima. Ako ova populacija nje adekvatno prikazana u medijima, javnost ne može razumjeti živote i iskustva tih osoba.
Često čitamo i slušamo o osobama s invaliditetom, o postignućima koja sasvim uobičajena za osobe koje nemaju poteškoća. Pri tom, ne samo da su osobe s invaliditetom marginalizirane jer se u medijima ističe da trebaju poseban tretman, nego ih se ne tretira kao osobe kojima je poteškoća samo jedan dio identiteta.
Kada je Boston globe pisao priču o njoj, Juli Windsor pomoćnica liječnika i prva žena patuljastog rasta koja je istrčala Bostonski maraton kazala je kako ne želi da je prikazuju kao patuljka koji je istrčao maraton "Svoj život ne doživljavam kao život izazova i ograničenja. To nije način na koji želim biti prikazana."
U svakom izvještavanju novinar bi trebao naći način da ispriča priču o osobi i iskustvu koje ima kao osoba s poteškoćama. Prvo čovjek, a zatim jedna njegova osobina.

Kako izvještavati o osobama s invaliditetom

Isto kao o osobama koje nemaju poteškoće. To je jedini realan pristup. Problem je društvo koje nije dovoljno osviješteno da osobe s invaliditetom i posebnim potrebama često mogu raditi i postići one stvari koje rade osobe bez poteškoća, samo što se koristi drukčiji pristup. Sažaljenje, prikazivanje osobe koja nije samostalna i sposobna samo su neke od grešaka koje su nastale zbog nedovoljno edukacije i nedostatka odgovarajućeg pristupa.

Nacionalni centar za poteškoće i novinarstvo iz Arizone  naglašava da je važno razumjeti vrlo popularan trend u medijskim pričama o invaliditetu. Zove se inspiracijska pornografija (inspiration porn). Inspiracijska pornografija pokriva priče i slike osoba s invaliditetom tako da omogućuje publici koja nema poteškoće da se osjeća toplo i pozitivno, ali osobu s invaliditetom doživljava samo kao objekt koji proizvodi pozitivne osjećaje. Inspiracijska porno priča može biti o tome kako je osoba s invaliditetom fotografirana bez njezinog dopuštenja dok im neki „dobri Samaritanac“ pomaže da pređu ulicu.

Nacionalni centar za poteškoće i novinarstvo iz Arizone kreirao je vodič Vodič za stil jezika za osobe s invaliditetom s preporukama koje su pomoć novinarima u poboljšavanju izvještavanja o osobama s poteškoćama. Neke od preporuka su:

  • Neka osobe s invaliditetom govore same za sebe

Često se događa da razgovaramo o ljudima koji imaju poteškoće, a ne razgovaramo s njima. Razgovara se sa stručnjacima, akademicima, s liječnicima. Razgovara se s članovima obitelji, ponekad s medicinskim specijalistima. Ne razgovaramo s osobom s kojom bismo stvarno trebali, a to je osoba koja ima poteškoće. Problem je ako se osobama bez poteškoća daje prilika da komuniciraju kao autentični glas zajednice osoba s poteškoćama.

  • Uključite osobe s invaliditetom u priče koje ne govore isključivo o poteškoćama

Priče o osobama s poteškoćama ne bi se trebale ograničiti isključivo na pokrivanje priča o životu s poteškoćama. Potrebno je uključiti njihove glasove u vladino izvještavanje i sportska izviješća, o svemu što radimo u svakodnevnom životu.

Prednosti različitih izvora, koji uključuju i osobe s poteškoćama su brojne i daje mnogo širi raspon izvora, što je dobra stvar za novinarstvo.

  • Ako niste sigurni kako u priči opisati osobu s invaliditetom, pitajte kako bi osoba željela biti okarakterizirana

Ono što je većini javnosti (među kojima ima i novinara/ki) predstavlja invalidnost, to je nekome normalan način života. To što je nekima strano, ne znači da je nenormalno. Zato, prvo što biste trebali učiniti, kao novinar/ka ili osoba općenito, pitajte osobu o kojoj pišete: "Kako želite da vas predstave?”

Kristin Gilger, ravnateljica Nacionalnog centra za poteškoće i novinarstvo (NCDJ) kažee da postavljanje pitanja ljudima o njihovim poteškoćama može pomoći novinarima/kama da bolje urade intervju i poboljšaju točnost izvještavanja. Primjerice, ako niste sigurni kako pozdraviti ljude koji ne mogu u potpunosti koristiti ruke, pitajte ih.

Jako je tanka crta između prihvatljivog i neprihvatljivog jezika. Ako senzibilitet novinara/ki nije razvijen da prepozna jezik koji odgovara osobama s poteškoćama, a koji će pomoći u senzibiliziranju javnosti o ovoj temi, novinar/ka postaje diskriminator/ka.

A imao/la je dobre namjere.

Ocijenite kvalitet članka