Masovne medije percipiramo kao mjesta gdje ćemo dobiti informacije o događajima, dnevnim, političkim, gospodarskim, sportskim, zabavnim...
Informacije potražimo i na specijaliziranim (nišnim) medijima koji su dublje posvećeni jednoj temi.
Rjeđe razmišljamo o medijima koji su posvećeni određenoj skupini ljudi. Pod uvjetom da ta skupina nisu ljubitelji/ce sporta, mode, hrane. Baš takvi mediji su potrebniji, skupinama koje u masovnim medijima nemaju dovoljno porostora, ali i javnosti koja nije senzibilizirana za probleme i potrebe osoba koje pripadaju tim skupinama.
Ili senzacionalizam, stereotipi, površnost ili potpuni muk
Česta obilježja sadržaja o osobama s invaliditetom su senzacionalizam, površnost i stereotipi.
Neke kampanje i izvještavanja mogu nanijeti isto toliko štete koliko i koristi. Prejednostavne i jednodimenzionalne priče produbljuju stereotipe i otuđuju publiku. "Problem sa stereotipima nije u tome što su neistiniti, već što su nepotpuni", kaže Chimamanda Ngozi Adichie, nigerijska feministička autorica. "Stereotipi čine da jedna priča postane jedina priča."
Upravo zbog ovakvih sadržaja i neadekvatnih uredničkih politika nastaju inkluzivni mediji.
Jedan takav medij je In-portal.hr, prvi news portal za osobe s invaliditetom kojim se želi dati doprinos senzibilizaciji šire javnosti za probleme osoba s invaliditetom, ali isto tako stvoriti medijsku platformu kroz koju će organizacije i udruge promovirati svoje projekte.
Ova medijska priča počela je na tradicionalnom skupu osoba s invaliditetom za koju mediji nisu pokazali interes, premda je skup okupio brojne inozemne stručnjake za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Kako na portalu navode “osobe s invaliditetom valjda ne prodaju tiskovine, nisu zahvalna tema za televiziju, ili ne donose značajan broj klikova na internetskim portalima. Zbog medijske marginalizacije netko neupućen stekao bi dojam da u ovoj zemlji osoba s invaliditetom zapravo i nema. Podatak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo da u našoj zemlji više od pola milijuna građana ima neki oblik invaliditeta interesantnim postane tek kad se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, ili u vrijeme parlamentarnih i lokalnih izbora kad više od 10 posto ukupnog stanovništva predstavlja značajnu glasačku mašineriju.”
Kad je bilo kakvo izvještavanje gore on nikakvog izvještavanje
Zastupljenost u masovnim medijima, uključujući i u novinarstvu i u zabavnim medijima, kao i na društvenim mrežama, i dalje je od velike važnosti.
Na previše medijskih platformi manjinske zajednice ostaju nevidljive, podložne onome što je George Gerbner nazvao simboličkim uništenjem. U predstavljanju žena postoji kriza prekomjernog ili pogrešnog predstavljanja, hipervidljivost, hiperseksualizacija i mizoginija.
Važnost medijske zastupljenosti manjinskih i marginaliziranih grupa jeste od izuzetne važnosti, ali nije dovoljno izvještavanje o obilježavanju međunarodnog dana nečega ili puštanje u rad pomagala koje će nekome omogućiti da uđe u zgradu institucije. Nitko nije profitirao od toga što je dobio prostor, potrebno je omogućiti ljudima potpuno ravnopravan tretman i sudjelovanje u društvenim procesima.
Nacionalno istraživanje, održano u SAD-u krajem 2020. godine, prikupilo je odgovore 2.031 odraslih osoba koje nisu pripadnici/ce LGBTQ + (18 i više godina). Istraživanje otkriva da je među onima koji su medijski izloženi LGBTQ + osobama, 48 posto izvijestilo da više prihvaća gej muškarce i lezbijke, u usporedbi sa stopom prihvaćanja od 35 posto među onima koji nisu medijski izloženi.
U periodu do 2014. godine, medijske priče o LGBTI zajednici nisu bile popularne u domaćim medijima, osim u obračunima s neistomišljenicima u koje je nerijetko bila uključena i policija. Pokretanje news portala koji će ponuditi potpuno novu perspektivu na život, prava i probleme, kroz godine je utjecao na promjenu percepcije ljudi koji su u masovnim medijima najčešće viđali da su LGBTI “oni koji izazivaju sukobe”.
Ovaj news portal prvenstveno je izvor informacija o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za prava LGBTI osoba i kulturu, ali sigurno ima utjecaja na medijsku sliku u regiji.
Kad selektivno izvještavanje stvara pogrešnu sliku
Polovično ili selektivno izvještavanje medija o određenoj skupini uvijek rezultira pogrešnom slikom koja se u društvu stvara. Predmet takvog izvještavanja su osobe treće životne dobi koji su (sudeći po našim medijima) siromašni, bolesni, senilni i nesamostalni.
Ako ne tražite informacije na specijaliziranim news portalima shvatit ćete da osobe treće životne dobi nemaju hobije, ne idu na kulturna događanja, ne putuju, ne bave se aktivnostima u prirodi, ukratko oni sjede i čekaju smrt.
Zbog ovakve slike nastao je portal dugzivot.com koji svojim sjajnim i raznovrsnim sadržajem bori u otklanjanju predrasuda s generacije starijih građana.
Kako promijeniti odnos masovnih medija prema marginaliziranim skupinama
Ova tri navedena medija imaju različite ciljane javnosti, potpuno različitu uredničku politiku, ali su nastali zbog istih razloga:
- Zanemarivanje masovnih medija
- Stvaranje pogrešne slike o određenim skupinama
- Senzacionalizam i stereotipi
U tekstu koji je objavljen na CJR.org novinari/ke su razgovarali s ljudima koji su "socijalno udaljeni, ali zemljopisno blizu", sa ženama, Afro-amerikancima/kama, Hispancima/kama, o njihovoj zastupljenosti u medijima. Ovo istraživanje je pokazalo da sve marginalizirane skupine imaju isti odgovor. Osjećali su se nevidljivo. Dominantan odgovor bio je "Nitko ne zna o čemu razmišljamo, jer nas nitko ne pita. Nikoga nije briga kako se osjećamo.”
Ruby Bailey, izvršna urednica časopisa Columbia Missourian, tvrdi da je raznolikost “tijekom godina prerasla u više od puke rase, spola i etničke pripadnosti, sada uključuje religiju, zemljopis, dob, tjelesni invaliditet i socijalno-ekonomski status. Mediji u cjelini toliko su važni jer oblikuju identitete onome kome dodjeljuju moć.”
Edukacije novinara/ki o izvještavanju o marginaliziranim skupinama jesu jedan od elemenata unapređenja, ali trenutna medijska slika govori da to nije dovoljno.
Ravnopravan status i objektivno i realno izvještavanje jeste rješenje.
Ipak, dok ne budemo mogli u medijima imati ravnopravan status svakog pojedinog pripadnika/ce svake marginalizirane skupine, izjednačiti sa statusom političara/ki, sportaša/ica, aktivista/kinja, postojat će inkluzivni mediji kao oaze za spas.
