Balkanski krvnik, pripadnice ljepšeg spola, invalidne osobe, slabiji spol...
Ovakav početak teksta neće pretjerano zainteresirati čitatelje/ice.
Neće jer smo na mikroagresiju u medijima naviknuli/e i često je uopće ne prepoznajemo.
Što je mikroagresija
Pojam mikroagresija prvi je formulirao 1970-ih profesor sa Sveučilišta Harvard, Chester M. Pierce. Upotrijebio je tu riječ da opiše omalovažavanje usmjereno prema osobi koja nema bijelu boju kože.
Dr. Nasya Bahfen, viša predavačica na Sveučilištu La Trobe proširila je definiciju dodatkom da “postoji nešto u vama što je izvan vaše kontrole, a što je uzrok diskriminatornog ili na drugi način štetnog postupanja.”
“Suptilno se prema vama ponašaju drugačije zbog rase, invaliditeta, seksualne orijentacije, spola ili vjere”, rekla je Bahfen.
Mikroagresija je specifična i zbog svoje suptilnosti kojom vas netko nastoji degradirati na “profinjen” način, da to zvuči skoro kao kompliment. Tu se krije i najveća razlika u odnosu na diskriminaciju. Nitko vam neće otvoreno reći da ste nesposobni, ali će naglasiti da ste ljepši i slabiji spol, da ste pripadnik/ca gay populacije. Ovakvom su izjavom mnogo toga rekli, ne samo o ljepoti ili seksualnoj orijentaciji, nego o intelektualnim dometima, mogućnosti napredovanja u karijeri.
Problem mikroagresije nije jedan incident, nego postupanje koje se ponavlja tijekom vremena.
Zašto je mikroagresija u medijima opasna
Mikroagresija u medijima je opasna jer dovodi do etiketiranja osobe na osnovu jedne osobine koju netko namjerno ističe u svrhu degradiranja.
Primjer ove vrste etiketiranja imamo već dugo u hrvatskim medijima u kojima se jednog političara naziva njonjo (što u prijevodu znači mlakonja). Kako se ovim izrazom služe akteri medijske scene, tako su i mediji prihvatili ovakav narativ, pa se Njonjo s velikim početnim slovom odnosi na samo jednu osobu.
Mikroagresija u medijima je opasna jer je nismo svjesni.
U ranijim smo tekstovima spominjali naziv “balkanski krvnik” koji se koristi za nemali broj onih koji su sudjelovali u ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Pored ovog izraza postalo je pravilo osobu koja je optužena (ne i osuđena!) za ratni zločin etiketirati titulom ratnog zločinca dok još suđenje nije počelo.
Mikroagresijom nastojimo predstaviti nekoga manje sposobnim zbog njegovih osobina.
Odsutnost svijesti o tome kakva nam je informacija plasirana znači da smo podložniji manipulaciji, lažnim i nepotpunim vijestima. Ako nismo “čuli” informaciju ne možemo je kritički sagledati. Toliko nam normalno, prihvatljivo i uobičajeno zvuči ljepši spol ili slabiji spol da se nikad nismo bunili protiv ovakvog narativa.
Ako mediji nisu svjesni jesu li manje odgovorni za mikroagresiju?
U studiji Analiza sadržaja rasnih i seksističkih mikroagresija Serene Williams i Angelique Kerber nastojalo se utvrditi jesu li mikroagresije koje redovito možemo pronaći u sportskim reportažama, prisutne u pričama o dvjema elitnim tenisačicama.
U ovom istraživanju provedena je analiza sadržaja 643 vijesti kako bi se kvantitativno izmjerilo učestalost mikroagresija u vijestima o sportašicama.
Serena Williams, druga na ljestvici najboljih tenisačica, odabrana je jer nekoliko kvalitativnih studija pokazuje da je često žrtva rasnih uvreda i natpisa u vijestima, kao i novinskih izvješća koji sadrže uvrede na njezin fizički izgled i tip tijela. Angelique Kerber, tenisačica broj jedan, odabrana je kako bi se utvrdilo prima li Serena Williams više mikroagresija od najbolje rangirane bijele sportašice.
Podaci ove studije pokazuju da je Serena Williams izložena većem broju mikroagresivnih tema vezanih uz rodne uloge i rasne uvrede. Posebno je istaknuto da ove vrste mikroagresivnih komentara nisu davali samo bijeli komentatori/ce i novinari/ke.
Jedan od čuvenih komentara koji je proglašen najglupljim sportskim komentarom desetljeća je onaj Jasona Whitlocka, afroameričkog sportskog pisca, koji je kritizirao Serenu Williams u kolumni Fox Sports iz 2009. godine, kako je tada naveo zbog "prevelikog ruksaka." Često se spominjalo i mišićavu tjelesnu građu, velike grudi i nadmoćno tijelo ‘crnkinje u odnosu na bijelu protivnicu.’
Kevin Nadal, profesor psihologije na John Jay College of Criminal Justice, proveo je godine istražujući i pišući knjige o učincima mikroagresija. On tvrdi da je “važno razumjeti da ljudi koji sudjeluju u mikroagresiji često neće vjerovati da je ono što su rekli rasističko, seksističko ili homofobno.” Jer to je samo šala ili pežorativan opis koji je (igrom slučaja?!) upućen ženskoj osobi, gay osobi, manjinskim skupinama.
Mikroagresijom nitko čovjeku ne oduzima ljudska prava, ali mu (sustavno i kontinuirano) daje do znanja da nije dovoljno... dobar/ra, obrazovan/na, sposoban/na. Ili je ipak previše emotivan/na, ženskast/sta, muškobanjast/ta. Odgovornost medija za ovakav narativ je navikavanje ljudi na ovakvu vrstu komunikacije koja je u javnom prostoru postala potpuno prihvatljiva.
