Šta je sporo novinarstvo i je li nam potrebno?

03.07.2020. / 08:52

Informacija je valuta. 

Tko raspolaže informacijama u prednosti je prilikom donošenja odluka, pravljenja izbora, smjera poslovnih i privatnih kretanja.

Problem sa svim valutama je što se brzo troše. Ni ova informacijska nije iznimka. Ogroman je pritisak na čitatelje da znaju. S druge strane ogroman je pritisak na medije, redakcije, novinare/ke da proizvedu još više optimiziranih, za društvene mreže i za web kreiranih informacija.

Rezultat te želje za informiranjem i želje za podilaženjem publici je ogromna količina instant sadržaja o kojem (čini se) odlučuje algoritam.

Je li novinarstvo došlo u krizu i kako je moguće zaustaviti ovakav ritam prozvodnje sadržaja? Ovakav ritam nije potrebno zaustavljati sve dok postoje čitatelji/ce, ali nam je potrebna alternativa.

Šta je sporo novinarstvo?

Prema definiciji s Wikipedije sporo novinarstvo je subkultura proizašla iz frustracije zbog kvalitete novinarstva u mainstream medijima. 

Sporo novinarstvo je praksa koja piscu daje prostora i vremena da dođe u samu srž priče, čak i kada se vijesti promijene. Ovo nije nova pojava, oduvijek su postojale velike priče i interes za njih. Međutim, dostupnost informacija uz pomoć digitalnih alata dovela nas je do toga da aktivno, uz pomoć prijenosa uživo, sudjelujemo u razotkrivanju posljedica nesreća, terorističkih napada, katastrofa. Vrlo često zaboravimo životne priče iz tih događaja.

U ovom “vakumu” ulogu preuzima sporo novinarstvo. Ili bi trebalo preuzeti.

Megan Le Masurier je u svom je tekstu Sporo novinarstvo u dobu zaborava navela neke od elemenata sporog novinarstva s kojima se susretala od 2007. kada je i nastao pojam sporo novinarstvo:

  • sporo novinarstvo odustaje od nadjačavanja konkurencije, više je orijentirano na zajednicu i nekonkurentski pristup
  • sporo novinarstvo izbjegava senzaciju
  • sporo novinarstvo izbjegava događaje koje pokriva veliki broj novinara/ki 
  • sporo novinarstvo treba vremena da bi se stvari otkrile i producirale
  • sporo novinarstvo traži neispričane priče - neistražene, originalne, koje su relevantne za lokalnu zajednicu
  • sporo novinarstvo oslanja se na snagu pričanja priča, a ne na objavu kraćih vijesti
  • sporo novinarstvo obično je duga forma, bez obzira na medij u kojem je objavljena
  • sporo novinarstvo vrednuje kvalitetu - istraživanja, točnosti, konteksta, produkcije
  • sporo novinarstvo je etično - u tretiranju aktera priče i producenta
  • sporo novinarstvo nije jednostavno
  • sporo novinarstvo prakticira transparentnost.

Ako dnevno pratimo tri medijska portala, imat ćemo do 150 informacija za čitanje (pregledanje) na raspolaganju. Zato je drukčiji pristup koji pruža čitanje potpunih priča, a ne skeniranje redova riječi, više nego potreban. 

Sporo ili brzo novinarstvo, koja je razlika?

Erik Neveu, stručnjak sa Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja, naveo je osnovne karakteristike stvaranja priča u sporom novinarstvu:

Sporost: u sporom novinarstvu potrebno je vrijeme za provjeru činjenica, prikupljanje i obradu podataka.

Istraživanje: u sporom novinarstvu radi se na ozbiljnim pričama i reportažama u kojima novinar/ka "prikuplja i proizvodi vijesti, ne reciklira ih ili komentira.”

Selektivnost: iz priče se izbacuje ono što je trivijalno i ispunjava se zahtijev da novinarstvo bude selektivno i objašnjeno

Dužina i kvaliteta pripovijedanja: sporost sugerira pripovijedanje, a često i pisanje dužeg oblika priča, kako bi se čitateljima/cama ponudila dubina priče

Pravednost: sporo novinarstvo promiče transparentnost

Zajedništvo: sporo novinarstvo služi zajednici

Sudjelovanje: sporno novinarstvo svoju publiku pretvara u partnere, potičući čitatelje da reagiraju i doprinesu kreiranju vijesti

Pričanje neispričanih priča: Sporo novinarstvo usredotočeno je na "duboko", "neizgovoreno", "zakulisno", demonstrirajući "gotovo etnografsku, široku" viziju društva.

Novinar/ka ne mora ispoštovati svaki od ovih elemenata da bi se priča smatrala sporim novinarstvom. 

Ključna razlika između sporog i “brzog” novinarstva može biti cijena. Velike priče podrazumijevaju male ljude sa velikim problemima, stavovima, životima. Velike priče rađaju se iz razgovora s tim ljudima i kreiranja teksta koji će doprinijeti mnogim životima za koje novinar/ka u tom trenutku i ne znaju. Jasno vam je da istraživanje, kreiranje i uređivanje traje. I košta.

Zato sporo novinarstvo ne može biti zamjena za brzinu na koju nas je internet naučio, ali može biti korektiv pristupa u čitanju, pristupa medijima i pristupa onima koji su akteri vijesti. Zbog želje za informacijama često se na medije vrši pritisak da objave imena, okolnosti i privatne informacije onih o kojima u vijestima čitamo. 

Drukčijim pristupom možemo dobiti informacije koje su zaista važne za zajednicu, a ne za zadovoljenje znatiželje.

Postoji li na Balkanu publika za sporo novinarstvo?

Često se pretpostavlja da je čitateljima/cama lakše i jednostavnije pročitati dnevno 20 kratkih vijesti nego jednu dugu i detaljnu priču. Ovo može biti istina, ali ona ne ovisi o dužini objavljenog sadržaja. Ovisi isključivo o novinarskom pristupu u sporom novinarstvu drastično razlikuje od onog brzog novinarstva.

Jednu takvu priču nedavno je objavio portal Telegram.hr. Životna priča djevojčice iz Sirije koja prvi razred osnovne škole pohađa online, kao izbjeglica u Republici Hrvatskoj. Kao da nije dovoljno teško biti izbjeglica u 7. godini života, Hasna je školovanje započela uonline u zemlji čiji jezik ne zna ona ni njezina obitelj. 

Dok smo svi slušali vijesti o kurikularnim reformama, tabletima, Zoom-ovima, jedan medij nam je donio priču o malom ljudskom biću kojem “ta neka online nastava” mijenja život.

plmni

U visoko polariziranom društvu, kakvo je društvo na Balkanu, transparentno iznošenje činjenica uz glas ljudi koji žive u zajednici, put su ka boljem društvu. Možda i put ka boljem medijskom sadržaju.

Za iskrene životne priče ljudi s kojima živimo, a o kojima ne znamo mnogo, uvijek će postojati publika.

Možda je važnije pitanje postoji li na Balkanu medij koji je spreman riskirati kreirajući ovakve (skupe) priče na kojima novinari/ke rade tjednima ili mjesecima? 
 

Ocijenite kvalitet članka