„Invaliditet ne smije biti povod da se o njemu zaštitnički ili sažaljivo izvještava, niti da se redovne životne aktivnosti preuveličavaju. Osobe s invaliditetom nisu „jadne” ili „nemoćne”, niti su „superzvijezde” ili „heroji”, one ne žive “uprkos invaliditetu”, već “sa” invaliditetom i potpuno je normalno da završavaju škole, imaju posao i porodicu. Senzacionalizam i patetika prilikom izvještavanja vodi stigmatizaciji, razočarenjima i daljoj diskriminaciji osoba sa invaliditetom. Takvim pristupom skreće se pažnja sa suštine, ne govori se o barijerama i okruženju, načinu da se prevaziđu, već se akcentuje invalidnost.“ – izjavila je Irena Rašović, novinarka RTCG-a, autorica Priručnika za izvještavanje o osobama sa invaliditetom „Raspakivanje predrasuda“ objavljenom prošle godine.
Upravo je Rašović na vrlo slikovit način, obojen primjerima iz prakse, objasnila kakav pristup medijskom izvještavanju ne smije biti. Urednici/e, ali i novinari/ke, imaju važnu ulogu prilikom izvještavanja o bilo kojoj osobi ili grupi ljudi, naročito onima koji su svakako stigmatizirani ili diskriminisani. Upravo su te osobe ili grupe one nad čijim životima su natkriveni stereotipi i predrasude, pa je uloga medija značajna u njihovom razbijanju i destigmatiziranju.
Prema navedenom priručniku, zastupljenost medijskog sadržaja koji je u potpunosti pristupačan osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori je na izuzetno niskom nivou, što u praksi dovodi do toga da mediji dodatno diskriminišu ovu grupu kroz neadekvatno informisanje i širenje dezinformacija prema osobama sa invaliditetom, te onemogućuju da osobe sa invaliditetom koriste usluge medija. Slična situacija je u cijeloj regiji Zapadnog Balkana.
Pristup temama u medijskom izvještavanju je najčešće iz ugla invaliditeta, pokrivajući područja socijalne pomoći, naknade za invaliditet ili poteškoćama sa kojima se suočavaju. U središtu tema je uvijek sam invaliditet, a nikad osoba. Dakle, rijetko se prilazi temi sa stanovišta osobe, pa se zanemaruje direktna važnost određenih tema za njih same. O osobama sa invaliditetom najčešće pišu osobe koje bez invaliditeta. Rijetko se može pronaći tema o generalnom životu, svakodnevnim društveno-političkim temama koja se tiču svih nas, a da se o njima pitaju osobe sa invaliditetom. Isto tako, ako su u pitanju djeca, i razgovori na temu školstva, drugarstva i slično, gotovo nikada ne budu prisutne osobe sa invaliditetom. Kao da se njih ne tiču te teme. Ovakvim odnosom se stiče utisak da se njih ni ne bi trebale ticati teme koje pripadaju svima, već samo one vezane za njihov invaliditet. To je pogrešan pristup, koji je daleko od inkluzije i razbijanja predrasuda.
Jedini ispravan način izvještavanja o osobama sa invaliditetom jeste izvještavanje kao da se radi o osobama koje nemaju invaliditet. Publici je važno dati perspektivu da osobe sa invaliditetom mogu postići sve one stvari koje postižu i osobe bez invaliditeta, time se šalje dvostuka poruka, ne samo generalnoj publici, već i osobama sa invaliditetom da su jednake i da imaju jedna mogućnosti. Naravno, tematski okvir treba i mora uključivati razgovor o poteškoćama i osobe sa invaliditetom bi trebale direktno biti uključene u ove razgovore jer one najbolje znaju koje su to poteškoće i šta im je potrebno.
Riječi i fraze koje treba koristiti ili izbjegavati
Jedna od najvažnijih stvari koju novinari/ke mogu naučiti je kako pravilno razgovarati o osobama sa invaliditetom. Danas je velika većina članaka napisanih o poteškoćama ili osobama sa nvaliditetom štetna, dijelom i zato što se koristi stigmatizirajući jezik. U priručniku Raspakivanje predrasuda, autorica Irena Rašović navodi pojmove koje treba izbjegavati, odnosno one koje treba koristiti prilikom izvještavanja o osobama sa invaliditetom.
Ako ne znate koju terminologiju koristiti, kako se obratiti osobi sa invaliditetom, pitajte je. One će vam najbolje reći šta je za njih uvredljivo a šta nije. Na taj način ćete uspostaviti direktan kontakt koji je pun poštovanja i dat ćete priliku osobi da govori o sebi i svom shvaćanju invaliditeta, terminologije pa i ostalih tema o kojima razgovarate. Ukoliko je osoba sa invaliditetom u pratnji druge osobe koja joj pomaže prilikom hodanja i slično, obavezno se obraćajte direktno osobi a ne osobama koje pomažu. Tretirajte svaku osobu kao ljudsko biće vrijedno pažnje i prostora za razgovor.
