“Istina je da šokantne fotografije patnje ostavljaju trag”, rekao je Bruce Shapiro, izvršni direktor Dart centra za novinarstvo i traumu Sveučilišta Columbia.
„Ono što ove situacije čini izazovnim etičkim pitanjem je to što kada ste urednik fotografija, nikad zapravo ne znate koja će se fotografija činiti iskorištavajućom i koja će slika dirnuti savjest ljudi i potaknuti raspravu.”
Mediji ponekad prikazuju uznemirujuće slike ljudi koji su umrli kako bi ilustrirali užase događaja. Hoće li javnost povjerovati da se užas dogodio bez fotografija i je li nužno biti toliko eksplicitan/na u pružanju informacija da se morate zapitati je li ovo horor ili izvještavanje.
Kako urednici/ce odlučuju hoće li patnju koristiti kao informaciju
"Uvijek pokušavamo uravnotežiti vrijednost vijesti na slici i da li objavljivanjem činimo uslugu našim čitateljima/icama s obzirom na to je li slika dostojanstvena za žrtve ili obzirna prema obiteljima ili voljenima onih na slici", rekla je Meaghan Looram, direktorica fotografije u The New York Timesu. "Ne želimo skloniti od javnosti slike koje bi ljudima pomogle da razumiju što se dogodilo u ovakvim scenarijima, ali također ne objavljujemo slike čisto kao provokaciju."
Sve rasprave koje se vode između novinara/ki, stručnjaka/inja i istraživača/ica usmjerene su ka ideji da objavljivanje fotografija masovnih zločina ima smisla ako će to pokrenuti rješavanje problema koji u društvu već dugo postoji.
"Povijesno gledano, svaka fotografija mrtvog tijela u bilo kojim okolnostima nešto je s čim smo prilično razboriti i oprezni", kazao je David Boardman, koji je desetljećima bio uključen u donošenje takvih uredničkih odluka. "Ali postoje trenuci u povijesti u kojima mislim da je vizualna stvarnost ove vrste pokolja možda jedini način da se građanstvo i političari doista prebace na akciju koja je očito potrebna." Naveo je "duboku razliku" koju su slike tijela Emmetta Tilla objavljene u časopisu Jet napravile pokretu za građanska prava ili snimka ubojstva Georgea Floyda s mobitela Darnelle Frazier.
Pomoćnik glavnog urednika u The New York Timesu, Marc Lacey ima više od desetljeća iskustva u usmjeravanju novinara/ki nakon masovnih ubojstava."Stvarno je nekako tužno što imamo način za snimanje masovnih ubojstava. Ali događaju se toliko redovito da morate točno znati što ćete učiniti."
Pravila se ne razlikuju mnogo kada se izvještava o masovnim ubojstvima u “mirnodopskim vremenima” i u ratom zahvaćenim područjima. Razlika je što je u ratu počinitelj politički subjekt. Užas nije manji.
Koja pitanja postaviti prije objave slika masovnih ubojstava?
Portal JournalistsResource.org razgovarao je s 12 stručnjaka o tome trebaju li mediji objavljivati slike žrtava masovnih ubojstava.
Pitanja s kojim se redakcije suočavaju daleko su teža i opsežnija od etičkih pitanja. Svi stručnjaci iz ove analize su se složili da ne postoji jedinstveni pravilan odgovor i da se ova rasprava mora nastaviti za dobrobit novinarstva.
Jeste li postavili pravo pitanje?
Većina stručnjaka/inja ističe razne dileme, uključujući zabrinutost oko veličanja masovnih ubojica i podjela u društvu.
Barbie Zelizer, direktorica Centra za rizične medije pri Školi za komunikaciju Annenberg Sveučilišta u Pennsylvaniji, razmatra i drugačiju perspektivu.
Postavila je ključno pitanje: je li događaj vrijedan vijesti?
Ako je događaj dovoljno vrijedan vijesti da ga pokrijemo u tekstu, dovoljno je vrijedan vijesti da ga pokrijemo i slikama, čak i ako su te slike eksplicitnije nego što je novinska publika navikla vidjeti.
Ovo pitanje treba biti jedno od najvažnijih u uredničkoj politici medija jer su mediji često skloni objaviti slike iz sukoba i tragedija koje se događaju daleko od područja njihova pokrivanja.
"Problematična strana ove tendencije je da mediji nejednako tretiraju tijela koja pate ovisno o njihovoj kulturnoj i zemljopisnoj blizini", objašnjava Jenni Mäenpää, postdoktorandica na Sveučilištu u Helsinkiju koja je proučavala kako novinske kuće donose odluke o slikama.
Koji su motivi objavljivanja fotografija?
Redakcija bi trebala iskreno ispitati motivacije za objavljivanje fotografija ili videozapisa mrtvih, umirućih ili teško ranjenih žrtava.
Ako je motivacija potaknuti klikove na web stranici ili povećati pretplate, to nisu dobri razlozi za objavljivanje slika.
Mnogi stručnjaci smatraju da objava pojedinih slika ima za ulogu očuvanje povijesti, što nije daleko od istine. Možemo za primjer uzeti događaje na cijelom Balkanu 90.-ih godina. Mnogu od njih nisu bili predmet istrage novinara/ki što je otežalo sudske procese.
"To je vjerojatno najprivlačniji razlog za objavljivanje ovakvih slika, a to je da bi ih trebalo upisati u dokazni zapis", kaže Jessica Auchter, sa znanstvene katedre za vizualnu kulturu u međunarodnim studijama na Sveučilištu Laval u Quebecu. "Povijesni zapis sastoji se i od teksta i od slika i postoji nešto vrijedno dodano povijesnom zapisu da to ima u obliku slike, osim što o tome izvještava u tekstu."
"Fotografkinja Lynsey Addario snimila je slike koje smo odlučili objaviti. Žrtve rata, uključujući mrtva tijela", kaže Al-Amin Sumar. "Poanta je bila da objavljivanje ovakvih fotografija može biti važno, jer su dokaz potencijalnih ratnih zločina."
Imate li suglasnost za objavu?
Većina stručnjaka s kojima smo razgovarali slaže se da je bitno da novinari/ke daju sve od sebe kako bi dobili pristanak žrtve na fotografiji ili njezine preživjele obitelji.
To uključuje razgovor s ljudima koji će vjerojatno biti izravno pogođeni o nizu stvari koje bi se mogle dogoditi nakon što se slika pojavi u medijima.
“Mislim da bi doista bilo odgovorno, etično da novinari/ke objasne da će se te slike pojaviti na 4chanu”, kaže Jennifer Midberry, docentica novinarstva na Sveučilištu Lehigh. “Bit će puno bolnih memeova, bit će gadno. Morate stvarno govoriti o spektru stvari koje možete očekivati.”
Izvještavanje zbog žrtava i interesa javnosti ili propaganda
Praksa koju često vidimo u medijima kada se izvještava o femicidu i ranjivim skupinama je umanjivanje žrtve, a isticanje počinitelja.
Autorica studije, Nicole Smith Dahmen, izvanredna profesorica na Fakultetu za novinarstvo i komunikacije Sveučilišta u Oregonu, ispitala je 4934 fotografija s naslovnica tijekom devet dana izvještavanja nakon pucnjavasss u školi.
Pogledala je slike koje su se pojavile nakon pucnjave na Virginia Techu 2007., koja je odnijela živote 33 osobe; pucnjava u osnovnoj školi Sandy Hook 2012., u kojoj je poginulo 27 ljudi; i pucnjava na Umpqua Community College 2015., tijekom koje je ubijeno 10 ljudi.
Ovi brojevi uključuju naoružane napadače, koji su si svi oduzeli život na mjestu napada.
Ključni nalazi njezine studije su:
U izvještavanju o masakru Virginia Tech-a, 26,8 posto objavljenih fotografija prikazuje strijelca, dok se 20,5 posto fokusira na žrtve. Omjer fotografija počinitelja i fotografija pojedinačnih žrtava bio je 42 prema 1.
Od fotografija pucnjave na Umpqua Community Collegeu, 15,7 posto prikazuje počinitelja, a 9,2 posto žrtve.
Fotografije počinitelja bile su velike ili srednje veličine 33,2 posto vremena, a male ili fotografije veličine 66,8 posto vremena. Nasuprot tome, fotografije preminulih žrtava bile su velike ili srednje veličine samo 9 posto vremena, a bile su male ili fotografije veličine 91 posto vremena.
Pored svih moralnih i etičkih dilema koje ima čitava redakcija od novinara/ki, snimatelja/ki do urednika/ca, postoji još jedna stvar o kojoj se treba misliti tijekom izvještavanja. Služi li objava ove priče javnosti ili je njezina svrha promoviranje stavova i argumenata počinitelja (bio on politički subjekt ili fizička osoba)?
Ovaj drugi scenarij može imati ozbiljnu vezu s propagandom.
