Dokumentarni filmovi se mogu posmatrati dijelom novinarstva jer dijele slične ciljeve i tehnike u predstavljanju informacija javnosti. Novinarstvo je praksa prikupljanja, istraživanja i izvještavanja o vijestima i informacijama radi informisanja i uključivanja publike. Dokumentarni filmovi, iako predstavljeni u drugom formatu, dijele ovu osnovnu svrhu.
Ono što ih čini novinarskim stilom jesu objektivno izvještavanje. Dokumentarci često istražuju probleme iz stvarnog svijeta, pružajući dubinsku analizu i istraživačko izvještavanje kako bi rasvijetlili određenu temu. Dokumentaristi/kinje provode dosta vremena prikupljajući informacije, vodeći intervjue i provjeravajući činjenice kako bi osigurali tačnost i vjerodostojnost. Na koncu, i novinarstvo kao i dokumentarni filmovi imaju potencijal da inspirišu društvene promjene. Kroz svoje pripovijedanje i izlaganje društvenih pitanja, dokumentarni filmovi imaju za cilj da podignu svijest, izazovu diskusiju i utiču na javno mnijenje, slično ciljevima istraživačkog novinarstva.
Razgovarali smo sa novinarkom i zamjenicom urednika medija Detektor.ba, Džanom Brkanić, o tome kako dokumentarni film priča novinarsku priču, šta on može ponuditi publici u odnosu na klasične novinarske forme, koliko on može doprinijeti boljem razumijevanju marginalizovanih grupa u našem društvu.
Džana Brkanić je autorica i režiserka nedavno objavljenog dokumentarnog filma Četiri zida, koji govori o izazovima LGBTIQ zajednice u Bosni i Hercegovini i Srbiji.
Opširnija i sveobuhvatnija slika ljudi
Balkansmedia: Kako dokumentarni film priča novinarsku priču? Kako ti vidiš dokumentarnu filmsku formu kao dio novinarstva?
Rekla bih da dokumentarni film našim novinarskim pričama daje jednu novu dimenziju. Film mora biti zanimljiv, na primamljiv način ispričati priče za koje nam se čini da se tu nema šta novo reći, ponekad treba da donese novi pogled i probudi svijest, dočara svakodnevnicu, realnost, prošlost ili očekivanja, ali i da prikaže novinarsko otkriće ili rad na način da bude shvaćen, privlačan, intrigrirajući. Ovakva forma nudi i opšriniju, sveobuhvatniju sliku ljudi i događaja, i dozvoljava slobodu autoru koju nije imao donoseći priču u nekoj drugoj novinarskoj formi. Film je moćno sredstvo kako u umjetnosti, tako i u novinarstvu kada želimo poslati poruku, ukazati, zagovarati. Za vrijeme stvaranja filma, novinar će razmišljati o svakoj sekundi i na koji način ona može proizvesti saosjećanost, razumijevanje ili potaći na promjene i rješenja. Primjećujem da se u novinarstvu i kod nas počinje sve više koristiti upravo ova forma kako bi se odala počast određenim ličnostima, žrtvama, govorilo o događajima iz prošlosti ili sadašnjosti i određenim pojavama, ali nažalost kao i kod drugih formi, postoji mogućnost manipulacije, dezinformacija ili plasiranja neistina, te je potrebno prije samog gledanja znati ko su autori i u čijoj je produkciji rađen film, vodeći računa da pažnju poklonimo kredibilnim kućama i pojedincima, bez obzira što bi iza svakog dokumentarnog filma trebala stajati istina.
Balkansmedia: Šta dokumentarni filmski format može ponuditi drukčije u poređenju sa novinarskim prilozima/reportažama/istraživačkim pričama?
Dokumentarni film u pravilu sadrži istinu, činjenice, kao i istraživačke priče ili analize, ali korištenjem slike, kreiranjem atmosfere pokretom kamere, ponekad je lakše izraziti osjećanja protagonista, dočarati scenu arhivskim snimkom ili rekonstrukcijom, probuditi empatiju, te privući pažnju, budući da živimo u tehnološki razvijenom svijetu i da ljudi danas više gledaju, nego čitaju. Čak i naše analize i istraživanja nastojimo opremiti multimedijalnim sadržajima koji su, kako pokazuju statistički podaci sa naših mreža, primamljiviji publici. S druge strane, kako osim stila pisanja, pisane forme prate stroga pravila koja ne dopuštaju preveliku slobodu samom autoru, to je kod stvaranja dokumentarnog filma omogućeno. Tako sam razmišljala puno o samoj slici, ubacivala neke simbolične scene u saradnji sa snimateljima i montažerom, u nadi da će i gledaoci u njima vidjeti pozadinsko značenje. To sam radila u onim dijelovima filma gdje jednostavno nismo mogli rasplinuti temu na još mnoga važna pitanja kojima se film u datom momentu ne bavi, ali je važno pokazi ih. Ponekad će to u filmu napraviti i autor muzike, ponekad autor odnosno režiser filma, koji će u njega ugraditi i neki svoj lični osjećaj ili doživljaj. Rekla bih da je dokumentarni film mješavina svih ovih pisanih formi, praćen dodatnim audio i video efektima.
Dokumentarni film i LGBTIQ osobe
Balkansmedia: Nedavno si snimila dokumentari film Četiri zida. Koje je tvoje iskustvo rada na dokumentarnom filmu o pravima LGBTIQ osoba? Koliko se ta forma razlikuje od drugih novinarskih.
Ovo je moj drugi autorski film, treći na kom sam radila kao novinarka režiserka, ali rekla bih možda i najzahtjevniji. O narastanju desničarkih narativa i umanjivanju prava LGBTIQ zajednici u regionu već se govorilo, a naš zadatak je bio ispričati to drugačije, pojasniti, donijeti neki novi pogled, omogućiti onima koji o tome ništa ne znaju da im postane jasno i sve vrijeme zagovarati ljudska prava, širiti vidike, edukovati. Uz to, izigrani od društva, nerijetko u strahu od onih koji znaju ili ne znaju njihovu seksualnu orijentaciju, od okoline, bilo je potrebno zadobiti povjerenje pripadnika zajednice, naći odgovarajuće sagovornike, ali i dokazati im da si saveznik i da želiš objektivno ispričati priču. To je posebno važno bilo kod pitanja pojedinih članova zajednice zašto snimamo desničare ili političare koji iznose negativne stavove protiv LGBT osoba? Upravo jer je prvo potrebno uvijek pokazati dvije strane medalje, i jer bez njih ne bismo mogli dočarati s čime se zajednica bori. Potrebno je i pokazati te protivnike ljudskih prava, koji će nakon jedne, po pravilu uvijek naći neku drugu žrtvu ili manjinu.
Moje dosadašnje iskustvo u radu sa žrtvama ratnih zločina mislim da mi je pomoglo u samom procesu konektovanja sa sagovornicima i radu, a kao čovjek uvijek sam se vodila time da i kada se završi priča moram biti u stanju stati pred sve te ljude, znači moram uraditi posao profesionalno, ali i ljudski. Ta ljudska dimenzija, kojom smo se vodili u filmu mislim da je rezultirala dobrim, a od ljudi koji su gledali film dobijali smo samo dobre kritike (ako ne računamo poruke u komentarima na društvenim mrežama). Dok su jedni govorili da nisu znali u kakvom je položaju zajednica u BiH, što iskreno mene čudi, drugi su govorili da smo odlično prikazali povezanost regiona, svijeta i BiH te narative koji se neumoljivo šire. Ali najvažnije su poruke koje sam dobila od članova zajednice koji nisu outovani i koji su mi ispričali svoje priče. Zahvalna sam im, kao i onima koji su stali pred naše kamere.
Rekla bih da smo kao ekipa filma ponosni na njegovu „odgojnu“ vrijednost, kritička promišljanja koja je potakao, ali moram priznati da nismo zanemarili i njegovu estetsku ulogu. S tim u vezi, neuporedivo je zahtjevniji rad na filmu od recimo pisane analize o pravima LGBT osoba, jer ćete se pišući analizu nerijetko zadovoljiti i telefonskim izjavama ili upitima mailovima, što nije slučaj kod snimanje bilo kog videa, a kod filma kao autor vi ne prestajete razmišljati danonoćno kako na što bolji način, slikom, tonom, muzikom, ekspresijom, dočarati šta ljudi proživljavaju, kako neko možda u kancelariji do naše, u stanu do našeg ili istom, ne može da ima ono što je nama po rođenju dato.
Balkansmedia: Koliko je važno raditi ovakve sveobuhvatnije, dubinske priče (dokumentarne forme) kada se izvještava o LGBTIQ temama? Šta one nude publici kada su u pitanju životi i prava LGBTIQ osoba?
Sve su forme bitne, ali nam ove dublje analize ili filmovi, istraživanja ili reportaže nude i više prostora i mogućnosti da govorimo o problemima od same vijesti i tražimo, zagovaramo uz objašnjenja zašto je važno sistemski riješiti da svi ljudi bez obzira na bilo koju orijentaciju uživaju ista prava. Kroz filmove se možemo poistovjetiti sa žrtvom nasilja, sa osobom koja se pita zašto je ili ga neko udara, psuje, vrijeđa ili poistovjećuje sa ratnim zločincem samo zato što nemaju iste navike, želje ili stavove. Autor će lakše dočarati, a publika uvidjeti, da se iz LGBTIQ osobe krije stvarna osoba, sa svim svojim nadanjima, strahovima i stremljenjima, da njen identitet nije samo njena seksualna orijentacija, da se ta osoba nalazi među nama i potaći će nas na razmišljanje i propitivanje. Koliko god mislili da znamo, ponekad je potrebno dočarati i te naizgled najobičnije situacije iz svakodnevnice, koje se nekom podrazumijevaju, a drugima uskraćuju, od odlaska na posao, kupovine kokica i držanja za ruku u kino sali.
Važno je podsjetiti da ne možemo očekivati da su svi mediji ili organizacije zbog resursa u mogućnosti proizvoditi dokumentarne filmove, ali i druge forme, ukoliko im se dubinski pristupi, i redovno, a ne samo pred povorku ponosa, mogu biti dobar alat i saveznik u borbi za ljudska prava.
Na kraju, kako je naša dužnost kao profesionalaca da propitujemo, ukazujemo, suprotstavimo se protiv svakog nehumanog pristupa ili umanjivanja prava bilo koje zajednice ili pojedinca, pa bih bila najsretnija novinarka na svijetu ukoliko sam nekome ovim filmom promijenila mišljenje o pravima LGBTIQ zajednice u BiH.
Važno je napomenuti da nisu svi dokumentarni filmovi isključivo novinarske prirode. Neki dokumentarni filmovi mogu biti subjektivni, zagovarati određeno gledište ili služe kao zagovaračko novinarstvo. Međutim, mnogi dokumentarni filmovi nastoje se pridržavati novinarskih principa tačnosti, pravičnosti i nepristrasnosti u predstavljanju činjenica i događaja. Sve u svemu, dokumentarni filmovi, kroz njihovu posvećenost istraživanju stvarnih tema, predstavljanju činjeničnih informacija i angažovanju publike, mogu se smatrati važnim oblikom novinarstva.
