Mediji i društvo se ogledaju jedni u drugima. Međutim, društvu nije profesija njihov život, novinarkama/ima sa druge strane novinarstvo jeste. Da li je uloga medija samo da informišu ili pak trebaju da učestvuju i u edukaciji i razbijanju duboko ukorijenjenih patrijarhalnih heteronormativnih matrica ponašanja? Koliko uredništvo medija ima utjecaja u podcrtavanju predrasuda koje postoje u našem društvu? Da li je došlo vrijeme za reorganizaciju uredničkih politika i usvajanje novih perspektiva pristupa temama?
Istraživanja rađena u nekoliko prethodnih godina u regiji govore da je u medijima prisutno mnogo više žena nego muškaraca, ali da su na vodećim pozicijama (vlasnice/i, urednice/i) uglavnom muškarci. Prema istraživanju koje je prije dvije godine proveo Mediacentar Sarajevo, u koje je bilo uključeno 50 bosanskohercegovačkih medija, na uredničkim pozicijama se nalazi 37 posto žena, dok su žene direktorice medijskih kuća u samo 28 posto slučajeva.
Slična situacija je i u Srbiji. U „Istraživanju o položaju, ulozi i mestu koje žene zauzimaju u lokalnim medijima” koje je obuhvatilo 80 medija sa teritorije čitave Srbije, glavne urednice u medijima su zastupljene sa 36 posto. Vlasnice medija u Srbiji su u trećini, 30% od ukupnog broja, anketeranih medija.
Ovi podaci su veoma važni jer nam govore da žene nisu podjednako zastupljene na rukovodećim pozicijama, čak iako ih ima više od ukupnog broja novinarskih profesionalki/aca u medijima. Upravo iz tog nejednakog tretmana djelomično kreće i problem sa novinarskim pristupom obradi tema, koji u konačnici perpetuiraju rodne stereotipe. Međutim, promjena ovog disbalansa i dolazak do stvarnog jednakog prisutva žena i muškaraca na vodećim pozicijama svakako može doprinijeti drukčijoj radnoj atmosferi i pristupu kreiranju medijskog sadržaja.
Šta to zapravo znači? Činenica da li je, ili nije, žena na rukovodećim pozicijama, da li medij ima ženu ili muškarca na poziciji urednice/ka, ne mora da igra značajniju ulogu u uredničkoj politici i pristupu temama. Urednička politika je ta koja diktira smjer pristupa temama.
Upravo zbog toga dolazimo do potencijanog otvaranja i propitivanja mogućnosti da medijske redakcije počnu razmišljati u novoj uredničkoj ulozi – urednicama/ima sa uključenom rodnom perspektivom, femisnitičkim urednicama/ima.
New York Times je prije tri godine napravio revolucionarnu odluku da u svoje uredništvo ukomponuje feminističku perspektivu. Jessica Bennett, kao feministička urednica govoreći o odluci da NewYork Times krene u ovom smjeru kaže: "Za mene, ono što rodno pitanje znači nije jednostavno pokrivanje feminizma ili pitanja vezana za prava žena. Iako je to naravno važno, i mi smo posvećeni tome da pristupimo tim pitanjima i pristupimo im iz instersekcionalne perspektive. Ali, mislim da je za New York Times ova vrsta sadržaja morala postojati u svim dijelovima rada. Dakle, svejedno da li govorimo o pričama o rodnom identitetu, ili maskulinitetu, ili rasi i klasi i kako se oni uklapaju u rodni identitet, ili jednostavno teme koje Times već pokriva - politika, međunarodni poslovi, nauka, zdravstvo. Ali, približavanje tim temama kroz rodnu perspektivu. "
New York Times nije usamljen slučaj. Prošle godine je slična inicijativa pokrenuta u medijima u Južnoj Americi.
„Novinarstvo je profesija izgrađena na objektivnosti, ali malo je konsenzusa o tome kako to zapravo izgleda. Kako novinarke širom svijeta sve više prihvaćaju feminizam, one propituju ovu objektivnost kroz drukčije perspektive. Da biste bili u toku, bilo bi pametno da mediji svoje redakcije upotpune pozicijom urednice/ka koja bi posjedovala/o rodnu perspektivu.“ – objašnjava novinarka i urednica Isabel González Ramírez, koja je pokrenula seriju tekstova pisanih iz feminističke perspektive pod nazivom Moćne djevojke (Chicas Poderosas).
Ona naglašava da uprkos protivljenju koje postoji, sve veći broj novinarki u Južnoj Americi, ali i šire, se organizuje oko feminističke ideologije. One u ovome vide potencijal, jer je činjenica da žene zbog brojnosti igraju veliku ulogu u redakcijama.
„Feminističko novinarstvo omogućava nam da pričamo nove, cjelovitije i pravednije priče o temama koje su danas nesumnjivo prisutne, poput seksualnog zlostavljanja, reproduktivnog zdravlja, femicida i staklenih plafona“, piše Isabel u tekstu The case for a gender editor.
U maju 2019. godine više od 500 novinara/ki se okupilo na prvom femisnitičkom novinarskom festivalu Zeralia u Ekvadoru, predstavljajući 90 digitalnih medija iz 13 država svijeta.
Na ovom festivalu žene razmjenjuju metode feminističkog novinarstva, rade na izgradnji transnacionalne saradnje i identifikuju situacije u kojima su se osjećale pod rizikom. Mnogo novinarki se suočilo sa online i ofline rodno zasnovanim nasiljem, kao što je uznemiravanje, kako od strane svojih kolega, izvora informacija ili publike, navodi UNESCO.
Komentarišući važnost imanja urednica/ka koji bi radili na uredničoj politici i pristupu kroz prizmu rodne perspektive, Isabel navodi: „Pitanja vezana za spol zahtijevaju specijalizirano znanje i imaju vlastiti jezik o kojem se treba voditi računa o trenutnom historijskom trenutku. Feminističke/i urednice/i su se pojavile/e u redakcijama kako bi osigurale/i da sadržaj prestane promovisati stereotipe, te da analiziraju strukturalne razloge koji stoje iza nasilja nad ženama i LGBTQ + osobama.“
Može se činiti da su mediji u našoj regiji poprilično daleko od prihvatanja ovakvog pristupa, ali je od iznimnog značaja govoriti o ovoj temi, imajući u vidu da, nažalost, žene, pa tako i novinarke, u regiji nisu izlovane kada govorimo o rodno zasnovanom nasilju, diskriminaciji i mobingu. Medijske redakcije bi trebale početi razmišljati o novim pristupima uredničih politika i fokusu na sveobuhvatniji pristup temama kao što su nasilje i diskriminacija koji se ogledaju kroz sve sfere života. Pisanjem iz feminističke perspektive o svim temama, od ljudskih prava, politike do kulture i sporta, daje se sveobuhvatnija slika društva i bolji uvid u sistemsko i stoljetno nasilje koje postoji nad ženama i marginalizovanim grupama. Pisanjem iz feminističke perspektive se otvara prostor dolaska do nove publike, one koja je poprilično zanemarena. Veliki broj žena ne dobija informacije o svim temama na način da se i njih tiču, čime bivaju skrajnute na marginu. Imajući u vidu da mediji žele da privuku novu publiku, povećaju gledanost/čitanost svojih medija, ova perspektiva dobija na još većoj važnosti jer mediji svakako mogu imati dodatne benefite ukoliko bi donijeli jednu ovakvu odluku.
Ovakav pristup zasigurno ne bi odmogao medijima, već može doprinijeti da uloga medija ne ostane samo na pukom prenošenju informacija i perpetuiranju streotipa, već promjeni društvene percepcije i doprinos borbi protiv rodnih stereotipa i u konačnici borbi protiv rodno zasnovanog nasilja.
I za kraj, važno je naglastiti da pisanje iz feminističke perpspetkive ne znači pisanje o „ženskim pitanjima“ i „ženskim temama“, već pisanje o svakodnevnom životu svih i pokrivanju svih tema kroz drukčiji pristup. Pristup koji uključuje više pisanja o pozadini događaja i perspektivi uticaja patrijarhata, društveno nametnutih heteronormativnih normi, koje imaju veliki utjecaj na ponašanje društva u konačnici.
