Vanja Stokić: Kolege koje su svjesne neravnopravnosti spolova nas zaista čuju kada im govorimo o tim stvarima

12.03.2021. / 07:56
Share
Foto: Mirjana Ribić
Foto: Mirjana Ribić
Foto: Mirjana Ribić

Istraživanje o utjecaju pandemije na novinarke u Bosni i Hercegovini, koje je uradilo udruženje BH novinari, potvrdilo je da su novinarke bile i još uvijek jesu izložene većim pritiscima i nizom problema koje je dodatno pojačala pandemija.

Većina intervjuisanih novinarki istakla je povećanu anksioznost i stres i promjenu u temama o kojima su do tada izvještavale. Više od 77% novinarki izjavilo je da im je mentalna stabilnost i mentalno zdravlje narušeno tokom krizne situacije izazvane pandemijom, a 25% njih je izjavilo da im je narušeno fizičko zdravlje.

Vanja Stokić, urednica i novinarka online medija Etrafika.net je također potvrdila da je u zadnjoj godini dana doživjela više napada i neugodnih situacija nego ranije. S njom smo razgovarali o tome kako je doživjela prošlu godinu, te koliko je bilo teško uskladiti sve sfere života. Kroz razgovor nas je zanimalo i da li ona osjeća neravnopravnost između muškaraca i žena, pogotovo u poslovnom okruženju, te šta misli o činjenici da su žene te koje najčešće u medijima obrađuju teme vezane za neravnopravnost, diskriminaciju i manjinske grupe.

Veća izloženost napadima i neugodnim situacijama

Balkansmedia: Pitanje neravnopravnog položaja žena i muškaraca u novinarstvu postojala je i prije pandemije. Sada, godinu nakon početka pandemije, čini se da se taj položaj još više pogoršao. Kako ste vi, kao novinarka, doživjeli prethodnu godinu?

Vanja Stokić: Ja ću samo reći da su ljudi prosto podivljali. Ne znam da li je to zbog pandemije, ali mislim da je ona imala velikog uticaja. Doživjela sam mnogo više napada i neugodnih situacija nego ranije. Sa druge strane su bili većinom muškarci, uvjereni u svoju rodnu nadmoć. Radila sam dosta više nego ranije, u vanrednim i teškim uslovima, što je dovelo do ogromne količine stresa i nekoliko pucanja. Dodatni stres uzrokovalo je to što sam prinuđena da se pored novinarskog dijela bavim i menadžerskim. Moj posao je da osiguram novac za funkcionisanje redakcije, što mi je tokom prošle godine bilo teže nego ikada. Ta svijest da moji popusti i nemogućnost pronalaska sredstava mogu da zatvore moj medij, samo je stvarala dodatni pritisak. On je često blokirao moj novinarski rad jer sam bila nesposobna da mu se posvetim, čak i kada sam imala vremena.

Granice između posla i odmora kod kuće

Balkansmedia: Znamo da živimo u patrijarhalnom sistemu vrijednosti, gdje su žene nerijetko stavljene u nepovoljan položaj i nose višestruki teret. One se brinu i o domu, o porodici, ali i o poslu. Koliko je bilo teško za vas u prethodnoj godini uskladiti sve ove obaveze, pogotovo ukoliko ste bili primorani raditi od kuće?

Vanja Stokić: Jako teško. Inače ne volim rad od kuće jer mi dosta toga odvlači pažnju. Taman kad počnem da radim tekst, sjetim se da moram da okačim veš, isjeckam povrće za čorbu, nahranim mačke... Nisam udata i nemam djecu, tako da ne mogu ni zamislitli kako je koleginicama koje imaju porodicu. Tokom karantina i dvomjesečnog rada od kuće sam nekoliko puta bježala u redakciju kako bih uspjela da izvučem situaciju što se tiče produktivnosti. Imam tu sreću da živim sa momkom koji preuzima na sebe dio kućnih poslova i ne čeka da ga ja zamolim da to uradi. Ipak, kada radim od kuće ne mogu u potpunosti da se posvetim poslu jer konstantno balansiram između poslovnog i privatnog prostora i vremena, jednostavno ne uspijevam da ih razgraničim. Tako dođem u situaciju da zapravo radim od ujutru pa do kasno uveče. Bude tu više pauza za privatne obaveze, ali svejedno imate taj pritisak da se kasnije morate ponovo posvetiti poslu. Meni je zapravo najteži period nastao kada sam se vratila u redakciju jer me je sačekao sav posao koji je stavljen na čekanje. Tokom karantina dosta toga se nije moglo uraditi a popuštanjem mjera je sve to došlo na red. Uslijedio je period rada u kancelariji tokom 7-8 sati, a zatim prelazak kući da bih nastavila da radim. Jednostavno sam išla sa posla na posao. Prije mjesec dana sam presjekla i odlučila da radim isključivo iz redakcije, kako posao ne bih nosila kući. Ipak, već sam prekršila to pravilo.

Kada se novinari bave izvještavanjem o marginalizovanim grupama više su osviješteni i o nejednakosti spolova

Balkansmedia: Koliko po vama postoji svijesti među vašim kolegama o činjenici da su novinarke neravnopravne, te ako mislite da postoji, zašto je to tako?

Vanja Stokić: Jako malo. Dio ih je veoma svjestan i čak reaguju kada primijete nefer postupanje, ali veći dio jednostavno ne može da to percipira. Moguće da im niko nije skrenuo pažnju na neravnopravno postupanje u trenutku kada se ono dešava, kako bi mogli da ga tako dožive. Recimo, ja sam često na terenu sa jednim kolegom. On je snimatelj, ja sam novinarka. Bez obzira što ja vodim razgovor i ja postavljam pitanja sagovornicima, oni odgovaraju njemu. Znači, ja se obraćam osobi i pitam je nešto, a ona gleda u kolegu i odgovara njemu. To se desilo nekoliko puta. Iako je on vrlo svjestan položaja u kome se novinarke nalaze i na dosta toga reaguje, taj detalj mu je promakao. Primijetio je tek kad sam mu rekla da se to dešava. Kolege koje su svjesne situacije nas zaista čuju kada im govorimo o tim stvarima. Oni ne razgovaraju sa nama "s pola mozga" već se zaista uključe u razgovor i razumiju to što im govorimo. Uveliko pomaže to što se već bave sličnim temama u novinarstvu, recimo položajem različitih marginalizovanih grupa, pa su i profesionalno edukovani kako da prepoznaju te situacije.

Balkansmedia: Kako gledate na činjenicu da većinom novinarke izvještavaju o neravnopravnom položaju žena, odnosno da se novinari ne žele baviti temama neravnopravnosti spolova?

Vanja Stokić: Izvještavali bi da je situacija obrnuta i da se tiče njih. Nekako se većina priče o neravnopravnosti polova završi etiketiranjem žena kao radikalnih feministkinja, što naše društvo nažalost vrlo negativno percipira. Rijetko ko izvještava o ljudima nad kojima je nadmoćan na bilo koji način. Takođe, dio novinara nažalost ne izvještava o napadima na svoje kolege, već ih opravdava na ovaj ili onaj način. O napadima govore tek kad se dese njima lično.

Ocijenite kvalitet članka